Bila je to najobičnija večer, tmurna kao i sve prethodne i buduće te puna preteških misli koje se s godinama samo nakupljaju, a nijedna ne bi zauvijek odletjela u mrak. Prizori oko mene bili su mutni zbog magle koja se, poput neizvjesnosti, spustila na grad, a njezine su se kapljice zavukle u moju tamnu kosu i miješale se s kapljicama znoja, buka tramvaja čula se posvuda, ali to mi nije smetalo. Ionako se ništa nije moglo mjeriti s manjkom optimizma i viškom pesimizma koji sam osjećala. Nejednoliko sam se kretala prema svojem cilju, iako to nije ni bio. Bio je samo još jedna postaja u ispraznoj stvarnosti. Moj je cilj bio nešto ljepše od ovoga, iako sam se bojala konačnog sklada. Ništa ne traje vječno, pa će tako, prije ili kasnije, sreća biti zamijenjena još većom tugom od ove sada. Izbjegavši električni romobil, stala sam u stranu i zagledala se u livadu pred sobom, iako nije bilo ničega za gledanje. Orošena trava, drvene klupe išarane ilegalnim grafitima i magla koja je zaklanjala sve to bili su bezazlen prizor. Bolno bezazlen. Ta mutna slika bila je metafora mojega života. Sve, laži i alternativne činjenice u koje su me drugi uvjeravali, pa i laži u koje sam ja druge uvjeravala, pogreške kojima sam zakomplicirala živote i sebi i drugima koji su me voljeli, uspomene koje više nisam mogla vratiti i, naposljetku, neizvjesna budućnost, sve je to moglo stati u sliku koja se nalazila u mojem vidnom polju. Poželjela sam zavrištati, ali nisam mogla...
