Mi smo svi završili puno prije nego što smo uopće počeli, a svatko je od nas otišao svojim putem na kojem je završio kao pojedinac. Ja sam završila danas i na ovom putu.
Tek sam ušavši u stan, u taj prostor ispunjen zagušljivom toplinom i nepodnošljivim zvukovima i mirisima traumi, mržnje prema vlastitom liku i djelu te patnje, shvatila koliko sam umorna od svega. Od vožnje tramvajem po zahrđalim željeznicama, od susjeda koji mi je psovao zato što mu se moja sjena našla na putu i preispitivanja svoje, ako to mogu tako nazvati, životne odluke. Došla sam do nepotpunog zaključka, ali gubila sam tlo pod nogama. Htjela sam spavati, ali imala sam grižnju savjesti svaki put kad bih se pokorila svojima od plača teškim kapcima. Ako sam toliko umorna, a bojim se zaspati, ne bi li bilo bolje da nisam ni svjesna da spavam? Ne bi li bilo bolje da me nema?
Užasno sam se bojala smrti, ali više se nisam pronalazila u životu. Precijenila sam svoje gramice rekavši sama sebi da je dobro dok je život za mene nula, uvjerena da će na tome i ostati, no prevarila sam se. Život je za mene postao uteg od tisuću kilograma. Sve uspomene, sva podrška nekih ljudi sada su se činili tako dalekima. Nisam bila sigurna udaljavaju li se oni od mene zbog prolaska vremena ili se ja udaljavam od njih zato što sam već jednom nogom prešla preko praga vrata načinjenih od nekog sjajnog metala. Možda je bilo srebro, a možda zahrđalo željezo, tko zna. Bilo je lako skinuti crne, prašnjave cipele sa stopala punih žuljeva. Bilo je lako skinuti crne kopče iz kose i masnim uvojcima punima peruti prekriti od natezanja lažnog osmijeha ukočeno lice. Bilo je lako potražiti stolac i pronaći neku dugu crnu tkaninu... Nije mi dugo trebalo da shvatim da sam preniska da dosegnem kukicu na stropu. Stoično sam spustila glavu ni ne shvaćajući da silazim sa stolca. Bila sam nesvjesna. No onda sam ugledala nekoliko debelih knjiga na polici. Sjećam se da sam iz njih učila za ispit i riješila ga stopostotno, pa što sam time dobila? Nikada mi nije bilo spasa pa ga nema ni sada. Umjesto žaruljice, iznad glave mi se upalila svijeća, a niz lice su mi tekle teške, voštane suze. Pošla sam do tih knjiga i uzela tri najdeblje. Naslagala sam ih jedne na drugu. Sve su bile istih dimenzija te debelih i raznobojnih korica. Stala sam na njih pazeći da ne izgubim ravnotežu. Obruč od tkanine istovremeno me je zvao i odbijao, no poslušala sam onaj prvi glas. "Jesi li sigurna?" trznula sam se na neki glas iza sebe. Jesam li? Pogledala sam u vrške svojih trepavica i jedva primjetno kimnula glavom. Nožnim sam prstima oborila jednu knjigu koja je pala na pod uza snažan tresak. Tako su završile i druga i treća. Vršcima prstiju još sam ipak dodirivala stolac. Nisam čula kada je pao; sigurno su mu knjige ublažile pad.
********
Možda je teško povjerovati u to, ali niste sami. To što je ovaj rastući problem zaboravljen od strane površnih ili pak toliko iscrpljenih da se nemaju snage JOŠ I TIME baviti ne znači da ne postoji. Pružajte ruke jedni drugima jer je to najmanje što možete učiniti, a vi, nađete li se u takvoj situaciji, pročitajte ovo i nemojte smetati s uma da ovo nije rješenje iako je smrt oslobođenje. Ne možemo otići bez razloga i bez dovoljno stranica u knjizi života. Baš kao što ni knjige ne mogu otići na tiskanje bez zadovoljenih preduvjeta.
