Toliki su se glasovi čuli na toj kišom okupanoj stazi. Tolike su se riječi izmijenile.
Pamtim sve: pijanca koji je pleo jezikom na telefon, dijete koje je govorilo o videoigrici, svoju prijateljicu koja je govorila da je tek jutro, iako je bilo 8 navečer, kako bi opravdala svoju smušenost, najboljeg prijatelja koji mi je predložio da se nekamo sklonimo...
Svi se ti zvukovi čuju u mojoj glavi.
Nikome ne govorim o njima jer bi me svi gledali kao luđakinju kad bih govorila o glasovima, pogotovo kad bih im priznala da su sada demonski.
Ne, nisu se svi oni pretvorili u demone, već sam ih ja pretvorila, odnosno moj um.
Ne čuju se više kao nešto lijepo, već kao nešto zauvijek odvojeno od mene.
Ne zaslužuješ ih.
Napustili su te.
Ti im ne trebaš.
Više se neće vratiti.
Tu nema traga slatkoći, ima li?
