Još u rodnoj zemlji, gdje sam, unatoč svim problemima, ja slijepo poskakivala na krilima dječje bezbrižnosti i jednostavnosti, postojao je štand s besplatnim slatkišima. Tada sam počela razmišljati o svojem izgledu, ali nisam mogla odoljeti onom čokoladnom sladoledu s prelijevom. Osim kontrašću svijetlosmeđe boje samog sladoleda i tamnosmeđe boje čokoladnog preljeva, svojim mi je okusom taj sladoled pružao zadovoljstvo više nego išta drugo. Sjećam se tog divnog, sunčanog, a sada prolaskom vremena zasjenjenog 12. travnja 2017. godine. Bili smo Josè, moj prijatelj iz bivšeg razreda, i ja, na tom štandu. Sve je bilo besplatno, a to je ipak bilo najvažnije u siromašnoj Kolumbiji. Bilo je neko čašćenje povodom godišnjice nečega što mi, tada desetogodišnjaci, nismo mogli razumjeti. Sjećam se samo da su slatkiši bili najuskusniji ikada. On je uzeo sladoled od lješnjaka, a ja od čokolade. Kako smo uživali! Te mi je noći rekao svojim dječjim glasom: "Uvijek radim nešto ovako zabavno za ovako lijepih i mirnih večeri."
Točno tjedan dana poslije, u isto vrijeme, požar je uništio Cartagenu, uzeo štand, sve kuće u kvartu, kafić u kojemu su se gledale utakmice i vjerojatno nekoliko života ljudi koje sam poznavala, a poslije toga ih više nisam vidjela. Njega jesam, ali nismo imali priliku nastaviti svoju lijepu i mirnu večer. Ja sam se morala spremati za selidbu na drugi kraj svijeta, a on... Ne znam je li preživio plućna oštećenja koja je tada zadobio.
Pretpostavljam da se u meni tada zapalila prva iskra straha od vezanja.
*******
Ovo nije istinita priča, barem za mene. Za mnoge vjerujem da jest u nekom sličnom obliku. Ovo je posvećeno svima koji imaju fobiju od vezanja, svima koji imaju poremećaje u prehrani i svima koji su umrli nenadano.
