Iznenada on

Part 3

Burna noć. Još burnije jutro. Kad god trebam spavat naravno da ne mogu. Rokovi na faksu, a ja mrtva umorna uz to još i malo mamurna. Ako sam spojila 3 sata sna, dobro je. Došla sam kući prekasno. Ali istina je, predobro sam se provela.

Mislim da je sinoćne plesanje potrošilo svu večeru i sve torte koje sam probala.
Ludnica. Nije bilo stajanja.

Probudim se nažalost zbog alarma te nakon dugotrajnoj buđenja i jutarnje higijene samo pokupim laptop i skripte i premjestim se na kauč u dnevnu. Nema ni 10 sati a ja sam već u gomili papira. Provjerim usput i kakvo je stanje sa grupnim projektom te se bacim na onaj individualni. Moramo dizajnirati komad namještaja i uklopiti ga u prostoriju koju izaberemo. Ja sam izabrala stol za dnevnu sobu. Valjda za njega uvijek imam inspiracije, vjerojatno jer dosta vremena i provodi u dnevnoj. Naglasak je da pored lijepog izgleda bude i što funkcionalniji. Znate kakvi su današnji modeli, obložen tkaninom pa kad staviš čašu na njega ona se izvrne. Zato nam je prije svega i bitna funkcionalnost, a vjerujte mi može biti i prelijep i koristan u jednom.

Popila sam već dvije šolje kave i još se nisam razbudila. Mama kad me vidila samo je produžila u kuhinju spremati ručak usput dodavši da ću sigurno biti gladna. Uskoro bi trebala i završiti, taman da tata dovede Luku s treninga pa skupa možemo pojest.

...

"Al mama zašto moram jesti grašak? Može li nešto drugo? Ne jede mi se" skoro svaki put kada je grašak ručku Luka vodi istu bitku. Najsmješnije je što ga voli, ali kako kaže sad mu se ne jede.

"A kako misliš dobro igrati, ako nećeš zdravo jesti? Pojedi to i dosta prepirki." Mama je već na rubu živaca.

U tom trenu mi se prošla noć prevrsti pred očima pa se umiješam u ovu svađicu.

"Luka daj pojedi to više pa ti moram pokazati nešto." Izgovorim te odmah dobijem pažnju desetogodišnjaka koji sjedi preko puta mene.

"Što?" upita dosta skeptično, jer smo ga par puta znali zeznuti na ovaj način. Priznajem, nije baš lijepo od nas, ali nismo imali izbora nego nuditi neku glupost kao mito.

"Iznenađenje. Pokazat ću ti ako pojedeš. Svidjeti će ti se. Nije šala kao zadnji put. Obećajem."

Nakon što čuje obećanje pristane i stvarno u 5 minuta pojede cijeli tanjur te se zajedno sa mnom uputi prema mojoj sobi.

"Dobro, što je iznenađenje?" Nestrpljivko mali.

"Polako, trebam ga donijeti iz torbe." Kažem te ustanem do ormara da izvadim torbicu koju sam nosila sinoć.

"Vjeruj mi Lucija ako je nešto bezveze i ako sam ja džabe jeo ono, reći ću mami da joj nisi zalijevala cvijeće kao što si govorila i da je zato crklo."

"Mladi gospodine molim vas prestanite s prijetnjama. Kada vidite što imam nudit ćete mi da umjesto mene zalijevate. " on će meni prijetit. Isti ja. Geni su čudo.

Vratim se do kreveta na kojem sjedi te mu pružim papirić, točnije omotnicu od čestitke.

"Što će mi koverta? Jesu neki novci unutra? Bolje bi ti bilo da jesu!" pođe je otvarati te mu naredim da je okrene i pogleda poleđinu s obzirom da je omotnica bila prazna.

Nabrzinu okrene na drugu stranu te stane čitati kratki tekst. Uskoro se na njegovom licu razvuče osmijeh kakav nisam odavno vidjela.

"Zezaš me? Odkud ti ovo? Kako?" Samo što ne urliče. Drago mi je vidjeti ga ovakvog. Ipak je to moj malđi braco.

"Eh, ne moraš znat odkud mi. Bitno je da je to kod tebe." odgovorim mu kratko na što on skoči na mene i počne mi zahvaljivat toliko glasno da se mama i tata ukažu na vratima par sekundi poslije.

"Dobro Luka cijela se kuća trese zbog tebe." Tata mu se obrati pomalo i ljutito dok na maminom licu stoji zabrinuta faca jer je vjerojatno mislila da nešto nije u redu.

"TATA! VIDI! VIDI! LUCA MI JE DONIJELA POTPIS OD GVARDIOLA! DAJ TATA GLE OVO." Skoči s mene galameći i mašući tati ispred očiju onom kovertom.

"Daj prvo se smiri. Super je to, ali oglušit ću zbog tebe. Odkud tebi potpis mala?" Prvo prekori Luku pa se prebaci na mene.

"Upoznala sam ga sinoć na toj svadbi pa iskoristila priliku. Taman da onaj grašak ne propadne." Objasnim kratko i jasno.

"OMG. Nisi mi rekla da si ga upoznala? I ja bi! LUCE MORAŠ ME UPOZNAT!" Luka svoj fokus vrati na mene iako ću ga morati razočarati jer upoznavanje neće dobiti.

"Žao mi je malac, dobio si autogram, dalje ništa ne mogu. Ne znam ga toliko dobro." Na njegovoj se faci ukaže blaga tuga, iako je i dalje u sjaju zbog autograma. Brzo se smiri te otrči u svoju sobu zalijepiti autogram kraj Gvardiolove slike. Zaluđen je.
Ubrzo se vrati i dalje sretan.

"Vidi kako sam složio." Pokaže mi uzbuđeno sliku novog rasporeda sličica tako da autogram zapravo dođe u sredinu okružen njima.

"Super ti je to. Drago mi je da sam te uspjela razveselit."

"A možeš mi reć zašto se potpisao baš na kovertu?" upita radoznalo.

Čudi me iskreno da ovo i prije nije pitao. Baš je radoznao. Vjerojatno je od silnog uzbuđenja i skužio tek kad je zalijepo. Kad sam mu dala omotnicu očekivao je novac, definitivno ne ovo.

"Pa...to nam je bio jedini papir pri ruci." Kažem te se nasmiješim prisjećajući se trenutka kad sam ga ipak tražila autogram.