Iznenada on

Part 21

Upoznali smo se na vjenčanju, a sad planiramo naše. Uhvaćen buket i kravata su odradili svoje, nema šta.

Ako mislite da ne općenito planiranje vjenčanja teško, probajte isplanirati vjenčanje s nogometašem. Poludit ću.

Znači, mora bit van sezone, mora bit van reprezentativnih obaveza, mora bit ljeto jer ja to tako kažem, a po svemu sudeći, bit će usred tjedna.

Koji god datum nađemo, ništa u Zagrebu nema slobodno taj dan. Divota. Do samog vjenčanja ću osijediti.

"A što misliš da mi jedan dan samo odemo u matičara? Možemo i u svećenika, pa pobjegnemo negdje na put." predložim na izmaku snaga.

"Kažem da će biti onako kako ti želiš. Hoćeš bijeg ili 200 ljudi? Svejedno mi je. Što god te čini sretnom, tako ćemo." istopim se na njegove riječi.

"Danas ste baš slatkorječivi, ha? Ja bih rado pobjegla, ali moji će me ubit ako im uskratim proslavu." kažem onako kako je.

"Realno, i ja pričam gluposti. Odkad sam te zaručio tata samo priča kako će oženiti jedinog sina, kako će to bit fešta godine."

Zastane na tren, vidim da razmišlja. Uvijek kad se udubi u misli napravi taj neki posebni izraz lica.

"A što misliš o Novigradu?" kaže nakon par minuta.

"Hm...imaš nešto specifično u mislima?"

"Pa nema sad baš nekih salona, ali ima jedno imanje, dosta veliko, malo svečanije. Možemo ga probati iznajmiti."

Malo me zaintrigira. Istina, bazirali smo se na Zagreb, s sve su nam lađe potonule kad nismo uspjeli naći ništa. Zašto ne probati negdje drugo?

"Nije loša ideja. Zadar je blizu, mama tamo ima staru kuću, i vjenčanje može biti u Zadru. Sviđa mi se kako mislite gospodine."

"Heh, samo me trebate pustit da razmislim. Zovnem ja tatu, nek se malo raspita, nabavi broj vlasnika."

"Ništa, ti riješi to, ja odoh prošetati Azula. Nervozan je čitav dan."

"Osjeti tvoju nervozu."

"Pa, evo sad sam se malo smirila." kažem ostavljajući kratki poljubac na njegovim usnama.

"Hoće te neka večerica smirit dodatno?" upita.

"Planiraš kuhat?" Upitam zbunjeno.

"Pa više sam planirao restoran, ali ako ti želiš gledat mene u kuhinji, mogu ja i to."

"Primamljiva ponuda..."

"A jel?" Kaže približavajući mi se.

"A ne, ne. Azul čeka." odmaknem se prije nego me dohvati i uputim prema vratima ispred kojih ovo malo stvorenje stoji od trena kad sam ustala.

"Lijepo sam ja rekao, on mi je konkurencija."

"Sam si ga doveo..."

"Pa nisam mislio da će baš ovako ispasti. Da jesam, doveo bih ti kornjaču."

"Kornjaču?" od svih životinja, on navede kornjaču.

"Pa s njom se ne možeš mazit."

"A too...Ništa, hoćeš s nama?"

"Ostajem ja ipak kuhati. Bar sam tu bolji od njega." kaže uz smješak.

"Ljubomorko." dodam dok izlazim iz stana.

Uputimo se nas dvoje kroz kratku šetnjicu našom redovnom rutom. Ne mogu ove šapice izdržati toliko koraka, a ni meni se ne šeta predugo. Želim što prije doma, da vidim što će me dočekat.

Tek sad shvaćam koliko sam sretna. Udajem se uskoro, za čovjeka kojeg obožavam, za kojeg znam da i on mene obožava. Moji su svi zdravi, mi smo zdravi, ne fali nam ništa. Čak ni ta udaljenost više nije problem. Naučila sam nekako cijeniti obitelj mnogo više, sad kad ih rijeđe viđam. Shvaćam da su ti rijetki susreti mnogo slađi. Ta radost kad ih napokon vidim nakon nekoliko mjeseci. Ne može se to opisati.

Otvorim vrata i pustim mališu unutra, dok ja ostanem izuti se u hodniku. Čujem glazbu iz kuhinje. Stvarno kuha znači.

Približim se vratima i stanem ga promatrati dok me nije primijetio. Pleše, bez majice, preokrećući nešto na tavi, pa se špatulom posluži i za imaginarni mikrofon. U svakom slučaju, primamljiv prizor.

"Kuhaš il izvodiš striptiz?" kažem kad mu pjesma završi na što se trzne.

"Pa...oboje pomalo, ali ovo drugo je samo za tebe." ma je li se to netko posramio.

"Samo za mene, ha?" kažem približavajuć mu se. "Pa lijepo, valja to i iskoristiti."

"A ne, ne. Prvo večera. Nisam se džabe mučio." sad on mene odbije.

"Kako god ti kažeš maheru."