Iznenada on

Part 19

Lucija's POV

Mislim da sam napokon izašla iz stanja šoka, iako je prošlo već dva tjedna. Tijelo mi se oporavilo, bar tako mislim, dok um, još je malo nestabilan.

Činjenica da nisam znala da sam trudna me nekako ubila. Kako nisam primijetila? Ne razumijem.

Instagram sam deaktivirala čim sam došla iz bolnice i ne mislim se njime zamarati još neko vrijeme, a i novinari me ne zanimaju. Moji su upućeni da mi članke ne proslijeđuju jer se ne trebam sada izlagati dodatnom stresu.

Cure su bile tu ova dva tjedna što mi je mnogo pomoglo. I mama se nudila da dođe, ali nije bilo potrebe, ionako se sad vraćamo svi za Zagreb. Reprezentativne pauze su mi postali najdraži dijelovi godine. Fali mi Zagreb, fale mi moji, sve mi fali. Još nakon te pauze imaju par dana odmora, tako da i Uskrs možemo provesti u Zagrebu.

Pođemo na aerodrom, bez kačketa, jer nek slika tko hoće. Više me ništa od tog ne zanima. Samo da mi se vratit doma i pojest nešto iz mamine kuhinje.

Sletili smo ja jako rano, što i nije loše. Ja se odmah uputim svojoj kućići skupa s Azulom, dok njih troje ode svojoj, jer se Jole već u 1 treba pojaviti na okupljanju u obližnjem hotelu.

Kući me dočekaju, kao da me nisu vidjeli 2 godine, ne nešto jače od 3 mjeseca.

Mama se odmah uhvati pitanja kako sam, boli li me, stresiram li se i te stvari, dok Luka odmah uzme maziti Azula, a nas ni ne sluša. To mi je i drago, jer smo se dogovorili da mu nećemo govoriti što se dogodilo, još je dovoljno mali da ne razumije sve najbolje, iako će dogodine u srednju krenuti. Ne trebamo ga brinuti bezveze.

Pozdravim se s tatom koji jedva dođe na red od mame, pa me dočekaju smeđe šapice koje naskoče na mene. Prva ljubav zaborava nema, jelda?

Već vidim da će ovaj dan proći u ljubomornim ispadima, pomazim Ria, Azul reži, pomazim njega, Rio laje. Cirkus.

...

Put do Splita nikada nije brže prošao. Valjda je to zbog društva ili možda navijačke atmosfere. Nas tri i ovaj moj mali priljepak od brata se ne gasimo što se navijačkih pjesama tiče. Kadkad ubacimo neku, da kažemo, nenavijačku.

Igramo protiv Belgije i ne mogu reći da mi se samo pozitivne misli motaju po glavi, vjerojatno jer je protiv njih Jole odigrao jednu od boljih utakmica na zadnjem  svjetskom. Odtad je prošlo više od 2 i pol godine, a on iz dana u dan sve bolji. Jednostavno, imam dobar osjećaj oko tekme.

I džabe meni taj dobar osjećaj, kad sam ja na iglama od prve minute. Takva sam uvijek kad igra. Koliko god nisam prije njega pratila nešto strastveno nogomet, u ovih skoro 3 godine sam upratila sve što sam mogla i došla do toga da ću prije izabrati gledati utakmicu nego seriju.

Prekid igre, slobodnjak za Hrvatsku. Majer ubacuje na drugu vratnicu, lopta se Erliću krivo odbija i ostaje u zraku i onda gol. Samo ga vidim kako trči prema našem dijelu tribine i uklizava na travu blizu tog dijela. Vidim srce, vidim slovo L koje formira prstima, vidim sve i samo želim iskočiti s te ograde i zagrliti ga.

Pokažem i ja njemu srce, koje skoro i ne vidi jer su se ostali već sletjeli na njega slaveći i skačući. Uskoro se vrate na centar, a on me pogleda još jednom uz smiješak i namigne. Koliko god daleko bio, vidjela sam to, osjetila.

Tekma završi 2:0 za Hrvatsku. U drugom poluvremenu gol da i Beljo. Rekla sam ja da imam dobar osjećaj.

Nas četvero se uputimo prema hotelu koji smo rezervirali, jer nijednoj se ne da voziti sad. Već je dosta i kasno, a i umorne smo. Sutra bi mogao past neki šoping pa lagano za Zagreb. Džabe kažu za Split da je najljepši grad na svitu, Zg je Zg.

"Ej, znam da si rekla da nećeš čitati nikakve članke, ali objavili su neki, baš su mi moćne slike, pa ću ti ih poslat." kaže Franka skeptično.

Mislim da je ljude moja naredba o novinarima preplašila. Nisam mislila baš da ih ne smiju ni spominjat.

"Pošalji slobodno. Sad i mene zanimaju."

Sačekam koji trenutak pa mi se učita par slika, ali mi jedna posebno zapne za oko. Vidi se njegova proslava, vidi se srce, okrenut je leđima tako da se i natpis na dresu vidi, a negdje u pozadini, iako nisam pretjerano izoštrena, vidim se i ja.

Malo me slika razniježi. Nekome možda nije nešto specijalna, ali meni je. Posebna je.