Iznenada on

Part 14

I prije sam bila svjesna da život sa sportašem nije bajka. Znam koliko je tu žrtve, odricanja, trpljenja, udaljenosti, svega...Sve sam to znala i prije nego sam upoznala Joška, ali tek sad to sve dolazi do mozga u potpunosti.

Mislim da trenutno prolazimo prvu krizu...Nismo uspjeli spojiti 2 dana skupa i tako već par mjeseci. Recimo od prije svjetskog, a sad će evo Nova.

Čim se vratio sa svjetskog dobio je malo odmora i onda pripreme, a meni na faksu ludnica tako da ne mogu njemu u Njemačku.

Kad kažu da su cure ili žene nogometaša sponzoruše, jer eto ne rade ništa, kosa mi se digne na glavi. Da se razumijemo, to me iritiralo i prije nego sam postala jedna od njih.

Nismo mi sponzoruše, nego jednostavno biramo ono što je bolje. Kad si u vezi s nekim tko većinu vremena nije tu, koji je u tolikim obavezama, tko ne zna praktički gdje će biti za pola godine, to je malo nezgodno i već je to prepreka koju treba proći. Ako se na to doda faks ili posao koji te veže za određeno mjesto, to je problem. I zato žene ostavljaju sve svoje...To vam je ta žrtva, jer na kraju ispadne ljubav ili posao.

Ne mogu vam opisati kakav je osjećaj kad znaš i idući put kad ga vidiš da će biti kratko. Mislim kratko, puno kraće nego su normalni parovi navikli. I to me malo i pere ovih dana, još sam pod stresom zbog faksa bila doslovno do Badnjaka i taj spoj je stvarno učinio svoje, što se vjerujem vidi i na meni, a sigurna sam da je i Jole to primijetio.

Vidila sam ga za Božić, a sutradan se već vratio. Nova je za 2 dana i još ne znam kad dolazi. Razumijem da nogomet traži trening, vrijeme, pripreme, prisutnost, ali dajte im tjedan dana ionako su mrtvi umorni od svjetskog.

A evo i batmana, zove... Da imamo novi nadimak. Malo su mi novinari pomogli oko toga, neke koristi i od njih.

"Hej malecka..."

"Heeej."

"Jesmo danas veseliji?" kaže referirajući se na moju sinoćnu epizodu, pomalo depresivnu.

"Hmm, onako, ali ne brini." zapravo sam jednako loše kao i sinoć, ali ga ne želim zamarati s tim. Imam nekako osjećaj da krivim njega zbog svega, ako mu se žalim.

"A ništa ako si onako vjerojatno želiš ostati kući, a ja baš mislio da mi se pridružiš."

Ni ne shvatim na prvu što je rekao, ali kada vidim da kameru okreće prema mojoj kući, šokiram se.

"Zezaš me?" Nije mi dobro. Raspoloženje ne da je naraslo, utrostručilo se.

"Ne... Ajde spremi se i dolazi. Imam iznenađenje."

Da me pitate kako sam ja došla do tog auta, pojma nemam. Znači strčala sam s kreveta do ormara, pa u kupaonicu, ostavila sam toliki nered iza sebe, a usput i proplakala od sreće.

Koliko je lijepo kad imaš tako nekoga tko doslovno samo svojom pojavom može popraviti sve. Ono kad znaš da je tu, sve je odmah jednostavnije, bolje.

Obujem čizme na brzinu i samo svojima s vrata viknem da me nema i odšprintam do auta.

Zagrljaj koji vraća volju za životom, poljubac koji budi leptiriće u trbuhu kao da mi je 12...E to, samo to je bilo potrebno.

"Vidim da mi je naum uspio."

"Ne da je uspio, znači sad imam energije penjat se na Sljeme ako treba."

"Neka neka, čuvaj enegriju za pakovanje."

"Kakvo pakovanje? Zar već ideš? Pa daj..."

"Budalice, ne pakuješ mene. Sebe pakuješ." Protegne se do pretinca koji je ispred mene i izvuče dvije karte.

Italija...Nova u Italiji, s njim. Ima li išta bolje?

"Imam 5 dana slobodno, mislim da je fer da se napokon isključimo od svega i malo uživamo." kaže, a meni suze već idu niz lice.

Ne znam zašto plačem, ne znam. Valjda jer napokon ga imam malo za sebe. Napokon malo mira, pa makar i samo 5 dana.

"Čemu suze? Ako ti se ne sviđa Italija možemo negdje drugo."

"Bleso, ne plačem zbog destinacije, od sreće plačem. Falio si mi. Jako."

Suza suzu goni, glava mi je zabijena u njegov vrat i iskreno ništa me trenutno ne može odvući iz ovog zagrljaja, čak mi ni brada koja me grebe po čelu ne smeta.

"Ako smo završili sa suzama, ajmo napravit krug po adventu i onda te možemo spakovati. Let nam je ujutro ako nisi vidjela."

"Ujutro? Pa kad ću ja to stić?"

"Ajde ajde sve se to stigne. Idemo mi pojest neki burger."

"Vozi hajde, odoh zvat mamu nek oprre sve i stavi u sušilicu."

"Žene..."

"Bit će tebi žene, kad si me uhvatio nespremnu."

"Ne moramo ić mi ako ne želiš." kaže kroz smijeh.

"Znaš dobro da mi je Italija san snova, ne zezaj se sa mnom tako."

"A moram malo, da te nasmijem bar."

"Vjeruj mi, dovoljno je da si tu i osmijeh je odmah na licu."