Iznenada on

Part 8

Lucija's POV

"Nego gdje ti je onaj poznanik od neki dan?" Upita me teta Štefica čim sam ušla u kafić.

Rekla sam ja odmah da ću se ja njoj naći na meti. Znala sam da će morati prokomentirati sve to.

"Otišao je u Njemačku prije koji tjedan, tako da nije tu."

"Što će gore?"

"Radi tamo pa se morao vratiti." kažem nastojeći preskočiti priču o tome tko je i što je.

"Radi je li? Mala koga ti zezaš? Nisam ja toliko stara da ne prepoznam da si bila na kavi s onim malim Gvardiolom iz reprezentacije. Čuj ona će meni da radi?"

"Pa i nogomet je posao. Ispričavam se što sam malo zaobišla istinu. Jednostavno, nije mi ugodno pričati o njemu kao o nekome poznatom."

"Ma dušo nemaš se ti za što ispričavati. Razumijem ja to sve. Nego, kakav je?"

"Drag...da ne znam tko je, nikad ne bih ni pomislila da je netko tko ima toliku popularnost." Kažem iskreno, jer tako i je. Vjerujem da je to šok svima koji ga upoznaju. Očekuješ egoizam, a dobiješ toliku skromnost. Svaka čast njegovima na odgoju, jer za ovo se trebalo potruditi.

"Vidjela sam i ja da je dečko super, a tek kako te gleda. Nije te prestao promatrati cijelo vrijeme dok ste bili tu."

"Ma jeste vi to nas špijunirali?" kažem da zvučim uvrijeđeno iako to nisam.

"Ja? Nikad. Samo nisam imala pametnijeg posla. Nego kad ti onda dolazi dragi?"

"A ne ne. Nije mi on dragi."

"Nije? Dobro onda, preformulirati ću pitanje. Kada ti dolazi budući dragi?"

I kako da se ja sad od ovoga obranim. Zacrtala žena sebi i ne može se tu ništa promijeniti. A znala sam da će na ovo i ciljati.

"Prijatelj je možda bolji izraz. Ali da odgovorim, dolazi za nekih 2 mjeseca."

"Da da prijatelj. Za dva mjeseca kažeš? Znači za dva mjeseca da očekujem vijest da si zauzeta... zapamtit ću."

"Nećemo skakati pred rudo. Nek sve ide svojim tokom."

"Zboriš kao da si ti u mojim godinama. Zapamti što sam ti rekla. Čim dođe bit ćete skupa. Predosjećam ja to, a ja nikad ne griješim."

Istina je da nikad ne griješi. Sve što je dosad rekla ostvarilo se. Od upisa na fakultet, polaganja ispita, unuci je predvidjela dečka i ona je na kraju završila s istim, sve pogađa. Raduje li me to? Ne znam. Je li Joško materijal za prvu ozbiljnu vezu? Vjerojatno je. Čega se plašim? Daljine.

Nisam sigurna bi li ja i u slučaju da prohodamo mogla podnijeti tu razdvojenost. Nikad prije nisam bila u toj situaciji, veze su mi novi doživljaj, daljina još veći upitnik nad glavom. Samo znam da nije lako. No, do toga treba doći. Do njegovog dolaska možda prestanemo potpuno i komunicirati, možda ostanemo samo prijatelji. Maloprije sam Štefici rekla da ne skače pred rudo, a sad sam ja ta koja je skočila i to previše.

"Malo si mi se zamislila?" Probudi me njen glas iz ovih čudnih misli.

"Ma ništa bitno. Idem ja pospremiti sve u šanku da je spremno. Vi slobodno idite kući odmorite."

"Dijete znaš da možeš zovnuti ako nešto trebaš."

"Znam znam. Samo se vi odmorite. Snaći ću se ja. Nije mi prvi put, a i sve je isto kao i prije."

...

"Mogu ja vidit to kad završiš?"

"Mmm razmislit ću. Upitno je hoće li to uopće uspjeti onako kako sam ga zamislila."

Sjedim za trpezarijskim stol i pričam s Joškom na video dok ispred sebe imam tablet na kojem crtam neke da kažem planove različitih prostorija.

Stvarno mi je želja da jednom kad budem u mogućnosti sagradim vlastitu kuću, da bude baš onako prema mom guštu. Naravno nisam arhitekt, ali voljela bih da sve te moje ideje budu moguće za realizaciju. Zato uvijek i šaram po različitim skicama. Jedan dan mi se sviđa ovakav stil, drugi ovakav. Onda pak prođem kroz ikeu i dobijem inspiraciju za nešto potpuno drugačije. Uglavnom se tim zabavljam u slobodno vrijeme, a mogu reći da sam upravo zbog toga i izabrala fakuktet na koji idem.

"Koliko crtaš mislim da je mogućnost da ne uspije nepostojeća."

"Hvala na podršci, ali moramo biti realni."

"Pa realan sam ja-"

Kako on zastane tako ja podignem pogled na mobitel i vidim da se smije. Ništa mi nije jasno.

"Što?" upitam zbunjeno.

On jadan ni ne stigne odgovoriti kad meni s leđa dotrči tornado tj. moj ludi brat.

"AAA GVARDIOL! AA LUCE ZAŠTO MI NISI REKLA DA PRIČAŠ S NJIM?! AAA..."

Gospode Bože, bubnjići su mi eksplodirali. Joško se i dalje ceri, a ovaj gospodin se protegne preko mene, zgrabi mobitel i otrči u svoju sobu. Isuse, sramote.

"LUKA OTVARAJ!" Stojim na vratima i lupam po njima. "NE DOSAĐUJ MU I OTVORI MI"

Čujem kako mu nabraja da je fan, da ga obožava, da ga gleda stalno. Ubijte me ako mu ne pokazuje sličice jer čujem kako objašnjava odkud mu koja.

Jedno je sigurno...Nakon ovoga ću se samo pokopati od sramote. Izblamirao me za 10 života.

Pričaju oni još nešto, ali zbog vrata ne mogu razumijeti što.

"Može, može, ali sad moraš sestri vratiti mobitel. Dogovoreno?"

Uspijem razumijeti što Joško kaže jer se ovaj tupson već približio vratima i otvorio ih napokon.

"Daj mi taj mobitel i briši da te ne vidim." Otmem mu mobitel te se zaputim prema svojoj sobi usput se odmah ispričavajući na ovoj neugodnosti.

"Ma daj sve pet. Brat ti je fora. Baš smo se ispričali."

"Ma kakva fora? Davež svjetske klase. Mogu mislit koliko je gluposti pričao."

"Stvarno nije. Razumije se dijete u nogomet. Doživljaj mu je. Morat ćeš nas jednom upoznat."

"Ne bi ti živ izašao iz tog upoznavanja. Ubio bi te i pričom i skakanjem."

"Hoćeš ga pustiti da ti lijepli sličice po kući kad je napraviš?" Pita smijući se iako već zna odgovor.

"Naravno da ne. Glavni cilj je zadržati ga dalje od zidova."

"Čak ni moje?"

Kakve su sad ovo cake. Budi pametan što odgovoriti.

Uputim mu samo prodoran pogled na što se on pokunji.

"Nisi zanimljiva."

"Zašto si se ti udružio s njim protiv mene? Nije fer."

"Nisam, nego znam kako je to kada te uhvati euforija zbog igrača. Pusti ga nek se veseli."

"Pa nek se veseli, ali ne mora me blamirati ili otimati mi mobitel. Mogao te upoznati i bez dernjave."

"Dijete je, pusti ga."

"Ok ok, vidim da sam u krivu, pa ću ušutiti."

Pametniji popušta, bar tako kažu.