Iznenada on

Part 13

IMAMO BRONCUUUUUU.

Gledam ih kako se vesele na terenu dok čekaju medalje.

Treći smo na svijetu. Treći među svim tim zvijezdama. Mali, ali veliki. Bože, hvala ti.

Tu sam s Lorenom i Frankom. Doslovno smo sletjele i odmah na stadion, ali bitno da smo tu.

Iskreno, moram priznati da mi je bilo malo neugodno doći tu. Naravno, stvarno sam željela podržati Joška i sve to, ali nekako kad mi je poslao kartu osjetila sam se glupom. Znam kakav je Katar, znam koliko sve to košta, a on kao on sve je platio i tek me onda i obavijestio o dolasku. Nekako imam osjećaj da je još rano za tolike poklone, tek smo par mjeseci skupa.

No, sve je to nebitno kad ga vidim kako se sa tolikim osmijehom i medaljom oko vrata približava nama, pazeći da ne pokupi koje dijete po putu jer je na terenu ludnica s mališanima. Svi su dolje.

Izgrli se sa sestrama prvo te dođe i do mene.

"Imamo broncu"kratko kaže, a moje ruke su već oko njegovog vrata.

"Imaš broncu, imaš medalju, gol...ne mogu ti opisat koliki si ponos..."

Ne govori ništa, osjetim kako se od smijeha malo trese i u jednom trenu osjetim kako nešto kapne na mene. Suze. Kako shvatim da on plače tako počnem i ja. Naravno da su radosnice, prevelik je ovo ponos za zadržat sve to u sebi.

Malo se razmaknemo i dalje nasmijani, brišemo jedno drugom suze koje klize same od sebe...

"Hvala ti..."

"Za što?"

"Za sve, podršku, savjete, tješenja, sve..."

"Uvijek." Kažem kratko, jer ne znam što da kažem.

Uskoro se on vrati svojima na teren te se svi skupa pokupe u svlačionicu, a nas tri na aerodrom. Zagrebe spremaj se, stižu ti brončani. Vjerujem da već sad sve gori, toliko, da me strah što će sutra onda biti na dočeku.

"Mislim da ću dehidrirati od plakanja."kaže Lorena, a i nas dvije se složimo.

Odkad je utakmica završila, svako malo zasuzimo. Ali to je jednostavno tako, što općenito zbog repke, što zbog njega. Koliko je bilo teško gledati one suze nakon Argentine...A sad? Suze jer smo treći, jer imamo novu medalju. Suze jer gledamo jednog od najboljih stopera, najboljeg mladog igrača...Mislim da nijedna od nas ne može opisati riječima taj ponos, tu sreću.

Lijepo je to gledati, čitati u novinama, ali ovako kada doživiš iz prvog reda, kada ih gledaš kako se ne mogu prestati smijati, kako im se oči cakle od sreće, kad znaš koliko im to znači, pogotovo mladima...E to je neopisivo. To briše i žal za finalom i ljutnju oko nedosuđenog penala, to briše sve. Ostaje samo ponos.

Misli mi prekine poruka na mobitelu. Slika s medaljom iz svlačionice. Oči se opet zamagle, ali već u idućem trenutku ta slika završi na pozadini mobitela, gdje joj je i mjesto.

A sad valja sjesti na avion i ići kući. Kolika je ludnica mislim da će pola navijača propustiti let, a ja si to ne smijem dozvoliti. Sutra sam opet u ulozi starije sestre i obećala sam Luki da ga vodim na doček. Mala nagrada ili vam ga utjeha jer nije mogao sa mnom na utakmicu.