tebi, aurora.

i sve dok me ima, ja pisat ću o njoj

trideset i prvi decembar. silvesterska noć je prohladna, ali temperatura ne ide ispod minusa.
kaput i šal su tu da uljepšaju atmosferu.
šetam po samom centru grada. sa njom.
grad je obučen u svoje najljepše odijelo. božićne dekoracije. borovi svuda okićeni. osvijetljene ulice, ispunjene užurbanim ljudima, a duh blagdana osjeti se u zraku. ljudi prolaze ulicama, kao da će svi negdje zakasniti, ali postoji opet to nešto. nešto što ih povezuje. nešto što im izmami osmijeh na lica, nešto što im izazove sreću.

A to nešto- zove se ljubav.
a ja sam ljubav zvala njenim imenom. i tako baš ove zagrebačke noći, u moru ljudi, moja ruka je držala njenu. nismo nosile rukavice, a ruke su nam bile tople. osjetila sam njenu toplinu a i ona je osjetila moju.
dok smo se šetale trgom posmatrala sam ju, njena duga uvijena kosa, sklonjena sa lica ispreplela se sa šalom koji je nosila. imala je, kao i mnogo puta ove zime, svoj ljubičasti kaput. oh, bože, koliko je samo voljela ljubičastu. ili sam ja, kroz gledanje svojim očima, nju privukla baš ka toj boji.

onaj suludi, možda pomalo i dječiji osmijeh bio je 'zalijepljen' na njenom licu. posmatrala je lampice i požurila da vidi svaki okićen bor zagrebačkog adventa. smijala sam se i ja, samo dok sam ju posmatrala. tu dozu uzbudjenja, to dijete kojem je dopustila da večeras izidje napolje i da uživa u svim čarima ove večeri. večeras ona nije bila ona zatvorena, hladna i pomalo povučena osoba. nije bila ozbiljna, nit je na bilo kakav način pokazala negativnu emociju. jednostavno, bila je sretna. a posmatrajući nju, i ja sam bila sretna. oči su joj sijale poput mjesečine iznad nas. bila je nestvarno lijepa.

zastadoh na momenat, zastade i ona. uzeh i njenu drugu ruku u svoju i isprepletoh naše prste. podigoh glavu i pogledah ju u njene tamnosmeđe oči. nasmijah se. ona onako malo sa čudjenjem reče:
"zakasnit ćemo. ajde, pjevači su već na trgu."
u žamoru ljudi, tramvaja, automobila i božićne glazbe ja sam čula samo njen glas.
polako stavih svoju ruku na njen obraz, a ona se nasmija, pognu glavu tek onako da je svojim čelom dotaknula moju glavu, obrazi joj porumenješe a njene ruke nadjoše svoje mjesto iznad mojih bokova. izgubljena u mojim očima.
"a gdje nam se to žuri? noć je pred nama."
izustih joj toplo i svojim usnama potražih njene. i pronadjoh ih, usne slatke kao med.

zatvorih oči i u tom momentu, nestao je svaki trag realnosti. a otvorila su se vrata mog šarenog svijeta. pustila sam tijelo da osjeća. srce da se onako odmori. jer je kraj nje pronašlo svoj dom. osjetila sam zahvalnost jer baš nju imam u noći kad kazaljke se poklope i nova godina zamijeni staru. ali osjetila sam i krivnju.
za oči mnogih i po sudovima mnogih, sve je bilo pogrešno. i postojalo je toliko razloga, zbog kojih bih ja trebala da se držim daleko od nje.
ali ja ljubav njenim imenom zovem. i sve dok dišem i dok me ima, ja pisat ću o njoj.