tebi, aurora.

džanum

"Nemam ja sreće, nemam spas,
Niko neće džanum, niko neće moju bol
Da ga suze ganu, da mu predam se..."

tw// mentions of sexual assault/harassment

kako teya dora pjeva u svojoj pjesmi; "nemam ja sreće, nemam spas" - tako se i ja osjećam. na mnogo načina sam se intenzivno povezala sa ovom pjesmom, pronalazeći slomljene kristale svoje duše izmedju stihova džanuma.
i tako, još jednom iznova, život mi probudi moje more, teške, strašne i zamorne. sjedila sam u autobusu, bez šanse da izbjegnem situaciju ili da se izmaknem iz njegovih ruku, a osjećala sam se prljavo, odvratno, i kao da sam potpuno bez odjeće, a bila sam obučena u cjelosti. od straha sam se zamrznula, nisam uspjela da odreagiram na bilo kakav način, niti da ga odgurnem ili udarim. samo sam nekako jedva uspjela da izustim ; molim te, pusti me na miru.
ali nije me pustio, nit se pometao, njegove ruke 'milovale' su moja ramena, a unio mi se u vrat i govorio kako će da mi bude lijepo-
plakala sam. ostali su gledali- bio je pijan, a njima je to normalno ponašanje.
pred očima mi se pojavi slika iz prošlosti, slika mog psihijatra, povratak u dane kada sam se na vrijeme izmakla iz prljavih ruku šezdesetgodišnjaka da mi ne bi uništio život prije nego je i počeo. osjećaj bezvrijednosti, osjećaj gadjenja i ono najvažnije, osjećaj straha. ni tad se nisam usudila da ga udarim. ali sam na vrijeme istrčala iz ordinacije- prije nego je postalo prekasno. ali na meni su zauvijek ostale njegove ruke i njegov odvratan glas i komentari koje mi je govorio- sa mnom se svaki put druže kada stanem pred ogledalo. pored mojih ožiljaka, koji su djelimično tu zbog tog čovjeka i svega što mi je on uradio uz izgovor da 'terapija tako funkcioniše'. tako, dvije godine kasnije, ostale su i ruke ovog pijanog čovjeka, samo na drugačijem dijelu moga tijela. ostao je osjećaj bezvrijednosti, osjećaj gadjenja, mene prema sopstvenoj meni, mom tijelu, mojim ožiljcima- a da uopšte nisam ništa uradila da bi ih navela na to. i tako uprljaše muškarci svojim tragom moje tijelo bez imalo srama. obaziranja na suze i na moje želje da prestanu. da me puste.

i nakon te noći, zaključana u sopstvenom stanu, plakala sam do jutra. preplašena, pokrivena duplim pokrivačem, a bez osjećaja sigurnosti. tu noć sam željela da zagrlim žensku osobu, samo na trenutak, da mi vrati snagu da nastavim da se borim. željela sam da zagrlim nju. onu u čijem je zagrljaju moje srce pronašlo dom, a moja duša mogla da se onako istinski odmori. ali proklete daljine, ceste, svjetla beograda. prokleti različiti svjetovi u kojima živimo. proklete godine medju nama. sve to učini da sam od nje stotinama godina daleko, a ona vječni stanovnik mog srca. moje duše. moj džanum.

i tako, slušajući teya doru, ubijedih sebe da nemam ja sreće, nemam spas. a situacija za situacijom, samo probudi traumu iz prošlosti. i pitala sam se, da li je vrijedno uopšte voljeti? pitala sam se kako je u današnjem svijetu uopšte moguće vjerovati jednom muškarcu? pitala sam se, i kad bih joj sve rekla- i kada bi sve ovo znala, koliko sigurnosti mi donosi, da li bi uopšte rekla riječ? ili kao i do sad, ostavila na ignor.

ali, odgovor je taj da vjerujem da ljubav i dalje mijenja svijet, na bolje. da vrijedi voljeti i svim svojim srcem i dušom, posvetiti se posebnoj osobi- pa makar to bila i ona neuzvraćena ljubav, ili kako ja volim da kažem, ljubav obojana bordo bojom.
koliko god da je ona od mene daleko, koliko god da njeno srce kuca za drugu osobu- ja ne žalim. za svaki djelić svoje duše koji sam posvetila njoj.

negdje sam pročitala da je jedna od ljepših stvari u životu biti voljen od strane umjetnika, jer će te on svojim djelima ovjekovječiti. pa tako i ja, nadjoh sebe, nižući riječ za riječ o ženi smedjih očiju zbog kojih je moje srce preskočilo otkucaj, kada smo se pogledale, po prvi put.
o ženi za koju želim da svijet zna, o njenom karakteru, o njenoj ljepoti, o njenom uticaju na moju ličnost, na moj život. o ženi imena potomaka plave krvi.

o tebi, aurora.