tebi, aurora.

poslednji ples

zavolih nju, tako zavolih i crnu boju. pronadjoh komfort i mir u boji koju većina simbolizira sa tugom, sa morama, sa smrću.
sve ove godine uvijek sam težila šarenim bojama, pastelnim, bojama koje simboliziraju ljeto.

ali eto, negdje nekako, bez jasnog prelaza, zavolih crnu. čak, iako sam odrastajući kao krupna osoba u srcu balkana uvijek slušala kako treba da nosim crno da izgledam što mršavija, što sitnija, što manja. ono što nikad nisam bila.
od malena su me oblikovali u to nešto ispunjeno njihovim idealima, moja najbliža porodica, a tek onda ostali. a one dane kada sam prestala da jedem, molili su me da uzmem bar zalogaj.

i tako, od malena me naučiše, oblikovaše tako, da šta god radila, neće da bude dovoljno. imala sam trenutke kada sam lijepo izgledala i svaki put kada sam prestala da jedem, kilogrami su tako brzo nestali, samopouzdanje se bar malo podiglo, a moje tijelo bilo je iscrpljeno. umorno. mene su boljele kosti. ali nema veze, i čak nakon svega toga, nakon izgubljenih dvanaest kilograma u dvadeset dana dodjoh ponovno kući, pred one sa kojima sam odrasla- hvaleći se svima kako sam uspjela konačno da omršavim- a tad mi oni rekoše; "nije dovoljno. moraš ti još." i dodjoše ponovno dani kad mene izdade sopstveno tijelo, dani kada je slika u ogledalu bila jednaka čudovištu, dani kada su moji demoni konačno pobijedili mene, dani kada sam se skroz predala. dodjoše dani psihijatrije, glasnog vikanja, dani četiri vrste lijekova, dani kada je od mog plača orio odjel psihijatrije, dani kada se moj život završio- dani kada sam ja postala mrtav čovjek koji hoda.

i od tada, svaki dan, moj mozak nema ništa lijepo da kaže za mene. čineći mene sigurnom da ne zaslužujem da budem voljena samo zato jer nisam dovoljno mršava. iako za svaku osobu je mršavost drugačiji pojam i ne postoji definicija dovoljno mršavog.

svaki dan, kad se nadje bilo kakva hrana preda mnom u meni se probudi osjećaj krivice, osjećaj gadjenja, prema samoj sebi ali prema i toj hrani, pa čak iako je u pitanju brokula od tri kalorije.
nekad uspijem da ušutim taj zli glas ali nekad on pobijedi, a kada se to desi, ponovno broj na vagi znatno opada, a osmijeh na mom licu raste, zajedno sa bolom u kostima. i tako u tom začaranom krugu prolaze moji dani.

i najljepše mi bude onda kada se izoliram od vanjskog svijeta, kada obavezno odbijem svaki izlazak sa prijateljima jer to može da vodi do spontanog odlaska u restoran. i najljepše mi bude kada ne moram svoje tijelo (veličine čudovišta) da prošetam ulicama bilo kakvog grada.

slavim pobjede i na putovanjima, u novim zemljama kada imam priliku da probam bilo kakvu tradicionalnu hranu koja obilježava kulturu tog naroda a ja odbijem jer kalorijski, nije dozvoljeno. jer ne smijem.
slavim pobjede i na bajramu, u one momente kad su svi porodično tu, uživajući uz tradicionalne bosanske kolače i jela, a ja u roku od sekunde već smislim laž kako sam negdje kod nekog prije već jela. i molim Boga da osoba koja je bila sa mnom taj dan ne prokuži zašto ja zapravo odbijam sve što mi se ponudi.

ljekari su rekli da dijagnoze za anoreksiju nemam jer ne izgledam 'anoreksično', psiholozi su sa mnom tražili stotinu metoda kako prestati sa forsiranim povraćanjem, sa restrikcijom, sa brojanjem kalorija, od metoda da su pokušali da me prestraše do čega sve to povraćanje može da dovede i da mogu da si uništim kompletno zdravlje po cijenu broja na vagi. do metoda kada su me molili da prestanem, molili da obećam da ću da jedem bar dva puta na dan. za početak ako ne za sebe, onda zbog njih.

ali ništa to me nije navelo da prestanem. niko nije. vjerovatno ćete čitajući ovo pomisliti; "okej, sigurno je onda aurora, ako nije niko drugi, ona sigurno jest?"
na većinu stvari u mom životu i većinu mojih karakternih crta ona je imala pozitivan uticaj, ali ovaj glas u mojoj glavi, nažalost, postao je još zlobniji na pomisao koliko lijepo tijelo ona ima. mršava i visoka, savršena. a ja sam stotinama godina daleko od mršavog.

i relaps postaje teži i gori, svaki put kada se desi, moja kosa počne intenzivno da opada, nokti da pucaju, ali sreća i ponos mene na samu sebe tada najviše naraste. i veliku većinu mojih misli ispunjavaju stvari kako ja izgledam kad izidjem na ulicu? koliko danas moram da šetam i da se krećem da bih mogla da pojedem obrok? koliko kalorija sadrži koja namirnica znam onog momenta dok je vidim. da li smijem da obučem bilo kakvu boju osim crne? u shoppingu sa prijateljicama malo kad šta probam čak iako mi se svidja mnogo stvari, uvijek se izvučem na to da mi ništa nije lijepo. a u mojoj glavi je sigurna situacija da ništa u prodavnici nije za mene jer ja nisam mršava.

nekoliko ljudi mi je reklo da sam fobična prema debelim ljudima, nisam. i stojim pri tome da svi ljudi mogu da izgledaju kako oni žele i da su ljudi vrijedni ljubavi bez obzira na veličinu hlača i sakoa.
ali, ja, sa druge strane, moram da nosim S veličinu jer ću jedino tako da vrijedim.

ostalo je još četrdeset dana do mog susreta sa aurorom, vjerovatno i četrdeset dana dok ne dobije ovu knjigu, i ja od danas se vraćam nazad kafi i žvakama. vraćam se duplim smjenama na poslu i učenju pored posla. vraćam se tom putu da broj na vagi bude u izrazitom padu. po cijenu bola u kostima, po cijenu opadanja kose i pucanja noktiju. po cijenu iscrpljenosti.
jer eto, zbog sebe, moram. postoji velika šansa da se više nikad nećemo vidjeti nakon susreta u beogradu, a ja sam oduvijek htjela da me vidi što mršaviju, koliko god je moguće.

čak iako od par ljudi na ovome svijetu koji su meni ikad rekli da sam lijepa, ona je bila medju njima. na trenutak njeni prsti kroz moju kosu i komplimenti da sam lijepa i da mi je lijepa boja kose- učinili su da se osjećam da bar malo vrijedim.
to, da li je njoj to bio samo običan kompliment koji daje svakom, samo jer je ljubazna ili ne, ne mogu da znam, ali znam da je mene provukao kroz mnoge neprospavane noći.

i na kraju krajeva, nije kriva aurora, kriva je moja porodica, a ona, ni ne znajući sastavlja srce one djevojčice koje je njena vlastita porodica slomila sa šest godina.