tebi, aurora.

hvala, bella.

I ugledah ju tako, tog toplog ljetnog jutra. sjedila je preko puta mene, na terasi prepunog kafića. sjedila je sama, pogled izgubljen u ekranu laptopa, a na stolu, pored laptopa njen mobilni telefon, konstantno svijetli označavajući nove obavijesti.
njeno lice bilo je ozbiljno, a ja sam ju indirektno posmatrala. njena duga kosa padala je niz ledja i prkosila blagom ljetnom povjetarcu, par uvojaka njene kovrčave kose milovalo je rubove njenih, izraženih ključnih kostiju. na sebi je imala crnu majičicu na bretele i crne kratke hlače. njeni prsti bili su dugi, a prirodne i sredjene nokte krasio je tamnosivi lak. A u njenim tamnim očima vidio se odsjaj ekrana laptopa koji joj je u tom trenutku najviše zaokupirao pažnju.

od svih detalja koje jedna žena može da ima, meni su oko uhvatile njene klavikule, izražene, a koža joj se svijetlila na suncu. vidjelo se da je njegovala sebe i svoju ljepotu. jer, imala ju je. tu posebnu ljepotu. ljepotu čak i uprkos zabrinutom pogledu i ozbiljnom izrazu lica. na trenutak su se naši pogledi pronašli. odmah sam joj se osmijehnula, ali nije uzvratila. samo me taj trenutak posmatrala, a na njenom izrazu lica ne bude promjene. vratila se svom poslu, a ja spustila pogled prema šoljici kafe koja se već odavno ohladila.

pred očima mi se još jednom pojavi slika njenih uvojaka, blagog vjetra i klavikula koje su se isticale i dokazivale njenu brigu o samoj sebi. njeno njegovanje ljepote koju je posjedovala.
ali ubrzo tu sliku zamijeni ona gdje, uprkos mom osmijehu ona osta' ravnodušna. i tako ustadoh, podigoh torbu sa stolice i krenuh, u prazno. nisam bila svjesna ljudi oko sebe na trenutak. i samo sam šetala rivom. a odjednom začuh glas kako me doziva nekoliko puta, a u mojoj glavi- ona, najljepša žena koju sam ikad ugledala. zastala sam, okrenula se i moje srce preskoči otkucaj, tijelo mi na momenat zadrhta. stvarno je stajala par koraka udaljena.

'zaboravila si naočare.' rekla je. ton glasa bio je dubok ali ovog puta se nasmijala. a sunce kao da je pratilo, 'poljubi' polovinu njenog lica i tek tad vidjeh pravu boju njenih očiju.
bile su smedje.
'hvala, bella.' rekoh joj i ispružih svoju ruku ka njenoj i naočalama. nasmijala se još jednom.
'da li si me to upravo nazvala lepoticom?'
pričala je ekavicom, razumjela je talijanski, ili možda samo par osnovnih riječi.
'kako drugačije kad ti imena ne znam?'
rekoh joj.
a ona mi tad predade naočale i uz blag stisak ruke izgovori svoje ime. njeno ime podsjeti me na ljude plave krvi. nije bilo unikatno, ali ga je ona tako nosila.

'lijepo te bilo upoznati.'
rekoh joj i ona kimnu glavom, okrećući je ka mirnom jadranskom moru. i kao da podje da mi kaže još nešto, ali nas prekinu njen mobitel i telefonski poziv. odmahnu mi rukom i ode.
a u mojim mislima prizor od sekundu ranije, njen pogled u more. i njeno lice okupano suncem. njene smeđe oči. bože, ako postoji ljubav na prvi pogled i ako je srodnu dušu moguće pronaći na prvi pogled, onda sam ja svoju pronašla ovog ljetnog jutra na hrvatskom primorju.