tebi, aurora.

dok je ove ljubavi, bit će i nas

u toplom aprilskom danu, ležala sam pored nje na zelenoj travi. na momenat smo se samo posmatrale, bez riječi.
sunce je obasjalo desnu polovinu njenog lica. uvojci njene ofarbane kose, postali su još svjetliji, rasuti po njenoj crnoj odjeći i travi ispod nas, njene usne dobile su boju latica svijetlo roze ruže.
nasmijala mi se, a ja okrenuta na bok, samo sam ju zaljubljeno gledala. gledala i razmišljala da li postoji išta na svijetu ljepše od nje? odgovor nisam mogla da pronadjem. kada bih satima i danima sjedila i razmišljala, navodila stvari, ljude, prizore koje sam vidjela, mislim da u mojim očima niti jedan prizor ili niti jedno ljudsko biće ne bi moglo da nadmaši njenu ljepotu. ljepotu žene za koju je moje srce, predano i iskreno kucalo.

"i kako dalje?"
prekinula je tišinu svojim dubokim glasom, a prsti njene lijeve ruke isprepleli su se sa mojima.
"ne znam." kratko sam odgovorila, a ona samo izdahnu.
"mi ne možemo da budemo zajedno. previše je opasno. ne mogu dopustiti da ti se bilo šta dogodi. ne zbog mene."
gledala me u oči dok je pričala. na njenom licu više nije bilo osmijeha. bila je zabrinuta, isto kao i ja.
zovnuh je po nadimku koji sam imala za nju, označavao je gracioznost, snagu, borbenost. sve kvalitete koje je ona posjedovala.

"da li me voliš?"
pitala sam ju.
"nemoj da mi to radiš. ne mogu da odgovorim. znaš da želim da budeš na sigurnom."
tad sam joj se nasmijala i približila, naslonila sam svoje čelo na njeno, a prstom desne ruke joj milovala obraz. zatvorila je oči, a suza je skliznula niz njeno lice.
"naravno da te volim. volim te dovoljno da te pustim da ideš."
rekla je, i dalje zatvorenih očiju. osjetila sam njenu blizinu. i nije postojala stvar na svijetu koja je u tom trenutku bila bitnija od nas.

"a zašto misliš da je siguran, miran život bez tebe bolji od opasnog sa tobom?"
rekla sam joj, tad je otvorila oči.
"zar stvarno misliš da bi me metak u srce dobolio jače od činjenice da ovaj život moram da živim bez tebe? da moram da se probudim bez tvog haotičnog alarma ili da moram da idem na spavanje bez topline tvog zagrljaja?"

tad se nasmijala. a suze su tekle niz moje i niz njeno lice. plakale smo i smijale se, a držale jedna drugu.

"zar stvarno misliš da išta vrijedi činjenice da moram da živim život a da te nemam? da mi jedina utjeha bude to da dišemo pod istim nebom a u različitom svijetu? dok je ove ljubavi, bit će i nas."
rekla sam joj. sigurno i predano, baš onako kako je moje srce kucalo, samo za nju. kroz dobro i zlo. kroz mir i strah. kroz jutra i noći. samo za nju. zauvijek.