tebi, aurora.

oblik

"bol je u krvi, bolje litre da toči
danima su mene boljele kosti
sumnjala sam hoćul' ikad išta ja postić
sanjala sam, glumila da sam kô ti
al' tebi nikad slična bila, ni oblik
tjerala ljubav al' sam sanjala dodir
ne znam šta je život šta mu je boja ni oblik"

tw// mentions of self harm and eating disorder

pronadjoh sebe još jednom pred ogledalom, gledajuci se sa željom da nestanem. opet, ponovno.
svaki put sam se osjećala kao čudovište. ogromna, ružna, debela, bezvrijedna- sve su to riječi koje su u tom trenutku prolazile kroz moju glavu. pogledala sam u svoje ruke, sad već zarasle rane i ožiljke koji su ostali samo da svjedoče o demonima koji su mene uspjeli da pobijede.

tačno prije mjesec dana nego što sam te upoznala, bila sam djevojka koja se utapala u moru crnila sopstvenih misli, i jedini izlaz pronalazila u žiletu. i tako, dvadeset i drugog juna iznova sam izrezala svoje ruke, zglobove, ostavljajući trajne ožiljke. istina, vremenom su zacijelile rane, ali ožiljci su i dalje prisutni.
pa tako i onog ljetnog dana kada smo se po prvi put uživo vidjele. stajala si nadomak od mene, pričale smo i smijale se. čak si mi na momenat privukla glavu na svoja prsa i zagrlila me. i ja sam zagrlila tebe i šetale smo se, a za mene u tih par sekundi, na svijetu ništa nije bilo bitno osim nas. ni svjetla reflektora, ni poznati ljudi, ni zvuk poznatih hitova.

ali nisam mogla da ne razmišljam o tome šta si pomislila o meni prvi put kada si me vidjela? prvi put kada si vidjela moje ožiljke? kada si po prvi put saznala djelić moje životne priče?
i taj neumorni glas u mojoj glavi mi stalno govori ono najlošije. ubjedjuje me da nisam vrijedna ljubavi jer nisam dovoljno mršava, jer danas nisam preskočila doručak, jer danas nisam povratila ručak...i tako dalje..ubjedjuje me da ne vrijedim jer sam sama sebi kriva što su moje ruke sada išarane zauvijek.
ali ti, aurora, you drew stars around my scars, jedna si od rijetkih koja čak nije ni pogledala u moje ruke, koju nije bilo strah zagrliti me i pružiti mi svoju ruku. i bar eto na taj trenutak, vratila si mi vjeru u dobre ljude. u čista srca. učinila si, svaki put kad smo se vidjele, da se osjećam voljeno, da se osjećam bitnom. i najvažnije od svega, da se osjećam da nešto vrijedim.

tebi su to bile samo obične stvari, vjerovatno nešto o čem nisi više nikad mi razmišljala, ali za mene su sitnice ogromne. i osjećaj koji nikad neću da zaboravim. jer moja sreća kada sam sa tobom, ne može da se poredi ni sa bilo čim. i hvala ti na tome. jer biti rodjen i živjeti u današnjem vremenu, za ljude sa dušom i sirovim emocijama, je mnogo teško. i mnogo rijetko je pronaći čovjeka koji će da ti se nasmije i pruži ruku u moru ljubomore, moru ega, moru drskosti.

a ja sam iznimno ponosna što sam pronašla inspiraciju za svoju prvu knjigu i posvetila sve ove riječi baš tebi, onoj sa čistim srcem.
i bit ću ponosna jer si moja prva prava ljubav, ako se ovo medju nama može tako da nazove. ali dat ću si za pravo da svoje osjećaje stavim pod tu etiketu.

i tako, odraz u ogledalu nije više toliko zao kao do sad. možda sam negdje u ovom procesu voljenja tebe- naučila da volim i sebe. i prihvatim sebe ovakvu kakva jesam, čak iako smo ti i ja različit level i ne znam da postoji stvar na svijetu koju mogu da uradim, osim možda da izgledam kao bella hadid, da   budem tvoj level, level one koja je unikatno nosila ime koje nije bilo takvo, ime potomaka plave krvi.