tebi, aurora.

zauvek želja neostvariva

u svemu što je lijepo, ja sam pronašla nju. vezala sam pojam ljepote sa njenim imenom. pronašla sam je u ljubičastoj boji, u mirisu kafe, u toplini sunca, u ljepoti tulipana, pronašla sam je u tekstovima pjesama, u napisanim knjigama, u zelenim biljkama, u dodiru kristala o moju ruku, pronašla sam je u svemu što je simboliziralo umjetnost.
i niko nikad neće da zna koliko je za mene posebna ljubičasta boja, koliko je za mene posebno ljeto, crnogorsko more i od onog svega najbitnije, uvojci njene valovite kose, a od svega najviše sam voljela kada je nosila frizuru pola podignutu u rep a pola spuštenu, činilo je vizuelno njenu kosu još dužom, a isticalo njeno lice, njene smeđe oči. i njen osmijeh, o kojem mislim da sam premalo govorila u ovoj knjizi. o tome koliko je zarazan, da onog momenta kad pogledaš u nju i vidiš ju nasmijanu- lice mora da ti se ozari. premalo sam govorila i o njenim klavikulama, o strukturi njenih kostiju, koje su me od sve njene ljepote koju je posjedovala uvijek iznova očarale. baš kao i (sve)mir u njenim smeđim očima. premalo sam govorila i o ogrlici sa privjeskom kristala koje je često nosila, o par ispletenih sitnih pletenica, o crnim čizmama sredinom augusta. toliko sam toga rekla o njoj, a obuhvatila samo malen djelić nje, njene osobnosti i njene ljepote. ali samo znam jedno, za mene ne postoji ljepša. i moje oči ljepšu ženu ugledale nisu. i koliko god zemalja posjetila, gradova promijenila, ljudi vidjela- moje srce ostalo je kod nje u beogradu. onog trenutka kada je silazila niz stepenice bine na plaži zrće, spuštene glave, fokusirane na njen sljedeći korak, obučena u crno. u šorc i majičicu na bretele, u crnim čizmama. uvojci njene kose bili su sklonjeni sa lica, ali i dalje su milovali njena ramena i klavikule. i sve do tog trenutka, ja nisam ni pomislila da bih ikad mogla da zavolim ženu. i evo, zavolih nju. zavolih je evo već deset mjeseci. svaki dan je gost mojih misli, sate i dane provodila sam razmišljajući na koji način da joj iskažem svoju ljubav. najviše od svega voljela bih kada bi ona mogla sebe da vidi mojim očima, mislim da bi na taj način nestala svaka njena nesigurnost. svaka njena bol. ne mogu da učinim da vidi sebe mojim očima, ali najbliže tome jesu riječi iz moje duše, moje najsirovije emocije. prema njoj. pa tako sam odlučila da ću da joj napišem knjigu. i možda nekad, ako sreće bude bilo, svijet sazna za nju.
ljudi govore da osobu ne možemo zavoljeti ako je ne poznajemo. djelimično se slažem, možda ju ne poznajem, ali svaki djelić nje koji sam upoznala, zavoljela sam. ali, ostade mi san nedosanjan da ju onako istinski upoznam, da saznam njen omiljeni film, omiljenog izvođača, da saznam njene demone, njenu životnu priču, ali isto tako i omiljeni grad, omiljenu hranu. da saznam i velike stvari i sitnice o njoj. a željela sam. i želim.
željela sam da ju izvedem u grad, da odemo u muzej, da ju odvedem na moje omiljene krofne, da šetamo zajedno u mom gradu ali i u njenom beogradu. željela sam da joj pokažem ovu ludu stranu sebe i da je stalno nasmijavam i usrećujem. još uvijek u svoje dvadeset i dvije godine nisam poljubila niti jednu osobu, ali željela sam nju kraj sebe u noći kad kazaljke se poklope, u rana jutra, u decembarske zime i ljetne dane. ovaj romantičar u meni sanjao je o pikniku pored mora crne gore, koji sam napravila za nas. uz voće i bijelo vino. čak iako ne pijem alkohol, sa njom bih vino popila. uz tortu koju sam sama ispekla, uz ljubičaste tulipane i par svijeća. onako u vrijeme zalaska sunca.
iako mnogo ljudi danas prioritizira fizičku konekciju u ljubavi preko one emocionalne, kod mene stvari stoje drugačije.
od svih tih želja najveća želja mi je da mi ona svira klavir. samo meni. da na trenutak zaboravim na ostatak svijeta. da melodija mog srca postane zvuk njenog klavira. da budemo samo nas dvije, udaljene od očiju javnosti. jer na kraju dana, mijenjala bih sva svjetla mog grada, sav novac, svu muziku, sve ljude- za njene smeđe oči i stisak njene ruke. za mene je ona ono što je firenca za sve arhitekte svijeta. ali isto tako i nedostižna. ostadoše mi snovi nedosanjani, ostade to da mi svira klavir zauvek želja neostvariva, ostadoše mi krila slomljena, ali isto tako ostade i neki dio u meni živ. ostadoh zahvalna bogu što živimo u isto vrijeme na ovoj planeti. što mi, čak iako sa dvanaest godina razlike među nama, dade da ju upoznam. da osjetim toplinu njenog zagrljaja, pa koliko god kratko trajao. koliko god ja njoj bila samo obična osoba, bez pretjerane važnosti u njenom životu, ona bude i ostade moj džanum.
pišući ovu knjigu, probudila mi se želja da joj ju poklonim, da joj u beogradu kažem sve. postadoh svjesna rizika da ju poslije toga više nikad ne vidim. da više nikad ne osjetim toplinu njenog zagrljaja. ali, šta god bude, ja želim da ona zna koliko je voljena i koliko je nekom posebna. a ako beograd bude naš kraj, onda jedino želim da me zagrli najjače do sad.