tebi, aurora.

zvala sam ju aurora

pitam vas, šta prvo pomislite kad čujete riječ ljubav? da li je to osoba, životinja, grad ili ipak nešto apstraktno? koje osjećanje se u vama probudi? zastanite na trenutak i zapitajte se. šta za vas znači ljubav? da li je ljubav pozitivna ili negativna stvar u vašem životu? da li vjerujete u ljubav? da li na sam pomen te riječi vaše srce preskoči otkucaj ili vas možda obuzme čudan gorak osjećaj oko srca? dok razmišljate, ja ću da vam ispričam o svojoj ljubavi.

smartram da postoji mnogo različitih vrsta ljubavi, a kako će ta ljubav da se iskaže ovisno je od ljudi. jer svako ljudsko srce obojano je različitim nijansama iz beskonačne palete boja. i svaka osoba drugačije tumači ljubav. za mene, najviše bolna i sa najviše tonova bordo boje jeste neuzvraćena ljubav. a kada bih ju poredila onda bi to bila ona gdje se čovjek utapa u nemirnom moru, sa očima fokusiranim na tu posebnu osobu koja još uvijek drži pojas za spašavanje u svojim rukama, čak iako pored nje  postoje mnoge, koje su već spremne da ga izvuku. i čovjek svjesno bira da nestaje, da se ostavlja na milost i nemilost osobe sa koje pogled ne skida. ali, čak iako svjesno nestaje, pogled ne skida. pažnju ne skida.

pa tako sam se i ja, kao obični griješnik, pronašla u nemirnom moru. gledajući samo nju. a zvala sam ju aurora. zašto baš aurora? jer su njeno srce krasile boje crne i indigo, ali i one pastelno zelene sa završnim dodirom ljubičaste i par blještavih šljokica bijele. unikatno je nosila ime koje nije bilo takvo, ali jeste bilo potomaka plave krvi. bila je hladna ali i odvažna. bila je svjesna svoje pozicije i svoje vrijednosti. i uvijek za svakog, imala je gard. a na njenom licu, osmijeh je bio rijetka pojava. ali ne zato što nije bila sretna ili ljubazna, već zato što je očajnički štitila taj tračak pastelno zelene i par blještavih bijelih šljokica. pokušala je da očuva to malo boja u duši jer su joj odavno u prošlosti na to njeno šareno srce prosuli crnu boju. otjerali su radoznalu djevojčicu negdje u kut a primorali je da izgradi zidove i stavi masku nedostižne.

prijatelji su me pitali- zašto baš ona? smatrali su da posvećivanje pažnje njoj može dovesti do toga da izgubim sebe. jer sam sebe ostavila pogrešnoj osobi. poput stalnog ulijevanja vode u bunar bez dna. bolno, iscrpljujuće, prolazno. i na kraju krajeva-prazno. nisam znala odgovor. pitala sam sama sebe, zašto baš ona? zašto od svih muškaraca ovog svijeta, čije je srce možda posjedovalo pastelne boje- ja odlučih da svim svojim šarenilom pokušam obojiti crno srce jedne ŽENE. hiljadu razloga protiv, a u mene hiljadu razloga za. hiljadu načina kako. čak iako je ova ljubav znak da će moje ruže da uvenu i da će moje srce da se oboji u tamne nijanse bordo boje- zbog nje- neka bude. ako je moja ljubav prema njoj znak da ću da se utopim u nemirnom i hladnom moru- neka bude, jer moje oči vide samo nju i dok dišem i dok me ima ja pisat ću o njoj.