Izgubljena princeza Zapada ( Dublin #2)

7. poglavlje

„Dušice." Ponovila je. Ježila sam se od tog prokletog nadimka. Netko tko ne zna što sam proživjela s ovom ženom bi rekao da mi je taj nadimak dala majka puna ljubavi. Ali bila je sasvim suprotno. Zločesta pijandura je prvo što mi pada na pamet.

Znojnim dlanom sam stiskala Nathanov. Krajičkom oka sam vidjela da zuri u ženu iza nas, ali ja se nisam željela okrenuti. Ne zbog straha nego zbog toga što ta žena nema više nikakvog prava nada mnom. Nema nikakve moći nada mnom i nije zavrijedila niti da joj se obratim. Mogla sam je zamisliti kako zuri u mene sa onim svojim zlobnim osmijehom kojim bi me uvijek častila kada bi mi rekla nešto kako bi me povrijedila ili kada bi me udarila. Kako sam je samo mrzila. Željela je moj život pretvoriti u pakao i uspjela bi u tome da se nisam izborila za sebe.

„Što? Ignorirat ćeš me?" Iznervirano sam izdahnula dok sam snažno stiskala Nathanov dlan. Sada sam bila ljutita. Jeza se povukla brzo kao što je i došla nakon što sam čula njezin glas.

„Mislim da sam naučila od najbolje", rekla sam. Odustala sam od zurenja u auto ispred sebe i napokon sam si dopustila da je pogledam. Ne znam što sam očekivala da ću ugledati jednom kada je vidim. Možda sam mislila da ću je vidjeti sa bocom u rukama i kako tetura po ulici. Možda sam mislila da ću vidjeti je prljavu i u izderanoj odjeći, ali sam vidjela sasvim suprotno. Bila je čista i uredna. Smeđa kosa joj je bila zavezana u neuredan konjski rep, ali njezine plave oči su bile krvave i upale zbog čega sam shvatila da ipak nije prestala piti. Još uvijek se družila sa tim porokom. Bila je mršavija od zadnji puta kada sam je ja vidjela i izgledala je kao da je ostarjela dvadeset godina ako je to ikako moguće. A ono najvažnije, kada sam je ugledala, nisam osjećala baš ništa. Niti sažaljenje, niti mržnju koju sam imala pravo osjećati zbog svega što mi je učinila. Bila sam ravnodušna prema njoj.

Ali najvažnije pitanje je bilo, što ona sada hoće od mene?

„Lijepo te je vidjeti, dušice", rekla je i prišla korak. Prije bih ustuknula od straha kada bi mi tako prišla, ali sada ne. Sada sam bila puno snažnija od toga. Još uvijek je bila na sigurnoj udaljenosti i nisam sigurna što bi se dogodilo da mi priđe bliže. Nekoliko puta sam zamišljala da joj uzvraćam sve one uvrede i sve one udarce koje je ona meni zadavala, ali ja nisam takva niti želim biti poput nje. Nikada nisam željela biti poput nje i želim da tako i ostane.

„Što želiš?", upitala sam grubo. Stisak u mojoj ruci se povećao. Kratko sam pogledala u Nathana koji me je pogledom upitao jesam li dobro. Kimnula sam glavom i vratila pogled na ženu ispred sebe. Bila sam mu zahvalna što je sada uz mene i u tišini me bodri. Nisam mu niti morala reći tko je ispred nas jer je već i sam shvatio.

„Ne smijem vidjeti svoju kćer?" Podsmjehnula sam se onome što je rekla. Nakon toliko godina ona me je sada došla potražiti. A onda sam shvatila i zašto. Očito je načula da sam dobila nasljedstvo pa je izmigoljila iz svoje rupe i sjetila se da ima kćer. Kćer koja ne želi imati nikakve veze sa nasilnicom.

„Naravno da ne smiješ jer ti nemaš kćer."

„Kako molim? Kako se usuđuješ to govoriti? Ti si moja kćer!" Bila je ljutita, ali ja sam bila još ljuća. Ova žena je budila nešto u meni, nešto zbog čega sam željela udariti je ili lupati njenom glavom od pod.

„Sada sam tvoja kćer? Što je bilo svih onih godina kada si mi govorila one strahote? Sjećaš se, zar ne? Mislim da si bila previše pijana da se sjetiš. Daj da te malo podsjetim", rekla sam čvrsto. Pustila sam Nathanov dlan i zakoračila prema naprijed. „Ti nisi moja kćer. Da se barem nisi niti rodila. Donosiš mi samo nevolje. Ti si jebeno derište koje nitko ne želi. Zapela sam sa jebenim idiotom." Svakom rečenicom sam bila sve bliže njoj dok nisam bila samo na korak od nje. Osjetila sam alkohol u njezinome dahu što mi je samo dalo potvrdu da se nije prestala družiti sa alkoholom. Njezine plave oči su bile stisnute od bijesa, ali sam vidjela da su izgubile onu svoju boju i sada izgledaju gotovo sivo. Žalim ovu ženu. Žalim je iako ne bih trebala. Činila je sve u svojoj moći da upropasti mene, da me povrijedi, ali sve što je učinila je da je upropastila sebe. Alkoholom, mržnjom, ogorčenošću. Pala je na samo dno dok sam se ja uzdignula. I to nema nikakve veze sa time što sam dobila nekakvo nasljedstvo. Ne! To ima veze isključivo sa mnom jer kada sam i poželjela odustati od svega, ja sam gurala naprijed. Probijala sam se kroz gusto blato i napokon sam izašla na čistu i glatku površinu. Ja sam okrenula svoj život na bolje i ona mi ga više nikada ne može uništiti.