Izgubljena princeza Zapada ( Dublin #2)

22. poglavlje

JULIA

Otišao je. Okrenuo mi je leđa, ušao u auto i otišao. Nathan nikada neće znati, nikada neće shvatiti što njegov odlazak znači za mene. Usamljenost. Prazninu. Osjećala sam kao da se svijetlo potpuno ugasilo i ostala je samo tama. Nathan je bio moje svijetlo i sada ga nema, sada kada je otišao, odnio je sa sobom i tu svijetlost. Ne znam kako ću nastaviti dalje, ali znam da moram. Ne mogu samo tako odustati, ne od sebe. Nathan pati, znam da pati. Nekoliko puta sam ga uhvatila kako me promatra zbog čega sam se osjećala kao tinejdžerica koju promatra njezina prva simpatija. Obožavala sam kada me je promatrao, ali vidjela sam na njegovome licu kako me pokušava negdje smjestiti. Pokušava se sjetiti mene iako mu ne ide. Mrzila sam ovo. Mrzila sam cijeli prokleti svijet zato jer sam ostala bez jedinoga muškarca kojega sam ikada voljela. Ostala sam bez muškarca koji me je činio sretnom. Sada sam potpuno sama.

Obećala sam Elli da ću joj dolaziti u posjet kada god to budem mogla i nadala sam se da će je Nathan pustiti da dolazi k meni na Zapad. Ako Nathan i ja ne možemo biti skupa, ne želim niti mogu odbaciti Ellu. Ella mi je bila sve baš kao i njezin otac i bila sam joj potrebna. I sama mi je neki dan rekla da sam joj potrebna i prokleta bila ako joj ne ispunim obećanje. Bit će bolno odlaziti na Jug zbog Nathana koji me se ne sjeća, ali nekako ću to preživjeti. Jer sada, sada sam se trenutačno osjećala kao da sam mrtva. Kao da mi je netko iščupao srce iz prsa i još zaplesao po njemu. Moje srce više nikada neće biti cijelo. Jedini koji ga može zacijeliti je muškarac koji me je potpuno zaboravio. I ne mogu ga kriviti za to, ne njega, ali bila sam ljuta na cijeli svijet.

Naša priča ne može završiti ovako! Ne ovako, do vraga!

Naslonila sam se na svoj auto kada sam osjetila kako me noge izdaju. Suze su mi curile niz lice. Mislim da već danima plačem bez prestanka. Ne znam više odakle mi ovoliko suza. Nisam najbolje niti spavala. Spavala sam samo na Badnjak kada se Nathan probudio samo zato što me je Morgan drogirala. Podmetnula mi je tablete za spavanje u čaj, ali ostale noći su bile prava muka. Moj krevet je bio prazan, moj stan je bio prazan, a prokleta jelka koja je stajala u mome stanu, odletjela je kroz prozor. Htjela sam baciti i sve ukrase i lampice, ali se nisam mogla natjerati na to. Ella je voljela sve te ukrase i sama ih je izabrala i samo zbog toga ih nisam htjela baciti.

Protrljala sam dlanovima svoje lice te sam duboko udahnula. Moram se maknuti odavde. Moram otići u svoj stan i utopiti svoju tugu u onoj sablasnoj tišini. Ušla sam u auto i odvezla se do svoga stana. Bacila sam se na kauč i zagledala se u stolić za kavu. Nisam znala što da radim. Željela sam odmah otići na Jug kako bih bila uz Ellu, ali sam se nekako suzdržavala. Očajna sam i jebeno usamljena. Srce mi je slomljeno. Nathan želi razgovarati sa mnom, to mi je rekao dok je još bio u bolnici i znam što me želi pitati. Želi razgovarati o nama, a ja mu želim ispričati sve, baš sve što smo nas dvoje prošli u ovih nekoliko mjeseci. Samo nisam znala kako da mu to ispričam a da mi se srce ponovno ne slomi. Ostao je još jedan mali dio moga srca koji je kucao i koji me je održavao na životu.

Naslonila sam se na naslon kauča i počela glasno plakati. Cijeli stan je mirisao na njega. Stvari koje je donio prije nesreće su još uvijek ovdje. Tu će i ostati jer ih nemam srca vratiti. Željela sam barem nešto njegovo, barem dio njega, ako ga već ne mogu imati cijeloga.

Ali mogla sam se boriti, zar ne? Možda mu se može pamćenje vratiti uz mali poticaj. Doktor je rekao da je to moguće, ali moj um se uvijek vraćao na onaj dio kada je rekao da mu se možda pamćenje neće nikada vratiti. Zbog toga sam prestala živjeti. Zbog toga sam sada kao živi mrtvac. Dok je Nathan bio u bolnici, dolazila sam mu, ali bih ondje bila kratko jer nisam mogla podnijeti onaj njegov zbunjeni pogled. Uvijek sam vidjela kako mu se kotačići okreću u toj njegovoj prekrasnoj glavi, ali onda bi zastali uz glasnu škripu kada me ne bi prepoznao.