Izgubljena princeza Zapada ( Dublin #2)

10. poglavlje

Napeto sam zurila u vrata u bolnici dok sam čekala novosti o djevojci koja mi se iznenada pojavila na vratima. Ne znam tko je ona, ali bila je jako slaba i pala je u nesvijest i zbog straha da bi joj se nešto ozbiljno moglo dogoditi njoj ili njenom djetetu, Nathan i ja smo je doveli u bolnicu. Doktor se još nije pojavio, a prošlo je nešto više od pola sata otkako smo stigli ovdje. Samo sam se željela uvjeriti da je ta djevojka dobro. I pitati je zašto je došla na moja vrata.

Možda je ona kao ja. Možda je ona baš poput mene prije nekoliko mjeseci kad je meni Morgan željela pomoći, a ja sam tvrdoglavo odbijala. Kriste, gdje bih ja sada završila da nisam prihvatila njezinu pomoć? Ali tko god bila ova djevojka, znam da joj moram pomoći. Ne mogu je ostaviti samu. Sigurna sam da postoji neki razlog zašto se pojavila na mome pragu.

„Jesi li dobro?", upitao je Nathan po drugi puta otkako smo stigli u bolnicu. Nasmiješila sam mu se i samo se naslonila na njega. Bio je moj oslonac otkako sam ga upoznala.

„Dobro sam. Nadam se da će se uskoro doktor pojaviti."

„Hoće. Znači, stvarno ne znaš tko je ona?"

„Ne, nikada je nisam vidjela. I zbog toga sam zbunjena. Zašto bi se pojavila na mojim vratima?"

„Možda joj jednostavno treba pomoć i došla ju je tražiti od tebe. Ipak si ti sada princeza Zapada."

„Princeza Zapada?", upitala sam ga zabavljeno. Nathan se nasmiješio onim osmijehom koji sam toliko voljela. Nježno sam ga pomilovala po bradi dok su me njegove oči promatrale. Uvijek sam se gubila u tim očima baš kao i ovog trenutka. Nathan je imao moć da potpuno zaboravim na ostatak svijeta.

„Čuo sam da te tako zovu. Točnije, zovu te izgubljena princeza."

„Hmm, nisam sigurna da li mi se sviđa taj nadimak."

„Ne zovu te tako iz zlobe. Vjeruj mi, svima je jako drago što si se vratila." Polako sam kimnula glavom. U to sam se i sama uvjerila onog prvog dana kada sam se vratila nazad. A pogotovo sada kada je tvornica napokon počela normalno poslovati. Ljudi su mi bili iskreno zahvalni za sve što sam ovdje učinila za ovo kratko vrijeme. Ovo je bio moj dom. Možda nikada nisam bila sretna kao u onih kratkih par mjeseci na Jugu, ali unatoč tome, Zapad je bio moj dom. I znam da bih učinila sve samo da ovi ljudi ne ostanu bez gotovo svega. Brian ih je skoro uništio, ali ja sam odlučna da ih ponovno dignem iz pepela.

„Julia, stiže doktor", rekao je Nathan. Odmaknula sam se od njega dovoljno da pozdravim doktora.

„Gospođice Murphy, drago mi je da gospođica Young ima nekoga uz sebe."

„Je li ona dobro?"

„Da, dobro je. Erin i njezina beba će biti dobro. Samo je strašno iscrpljena i dehidrirana. Ostat će večeras u bolnici na promatranju, ali sutra već može ići kući."

„U redu. To su jako dobre vijesti. Mogu li je vidjeti?"

„Naravno. Ona je u sobi u dnu hodnika. Sigurna sam da bi cijenila društvo." Kimnula sam glavom. Doktor nas je pozdravio pa sam se okrenula prema Nathanu. On mi se nasmiješio i nježno me poljubio.

„Čekam te ovdje."

„Hvala ti." Još sam ga jednom poljubila, a onda sam otišla do Erinine sobe. Sigurna sam kako nikada nisam upoznala osobu koja se zove Erin Young i srećom, Erin je još uvijek bila budna kada sam stigla u njezinu sobu. Sada ću je moći pitati jesam li u međuvremenu izgubila pamćenje pa je zbog toga ne poznam.

„Hej, Erin. Kako se osjećaš?" Raširila je svoje zelene oči te se više skupila u svome krevetu. Zaštitnički je prebacila dlan preko svoga stomaka. Kratka bol mi je sijevnula kroz srce kada sam vidjela njezin trudnički trbuh, a onda sam je otjerala sa osmijehom.