Izgubljena princeza Zapada ( Dublin #2)

18. poglavlje

Početak prosinca nam je donio prvi snijeg. Već je napadalo nekoliko centimetara. Kao dijete nisam voljela snijeg jer sam se većinom smrzavala. Karin nije bilo briga hoćemo li se smrznuti do smrti u onoj kolibi gdje sam prije živjela. Sama sam morala po šumi tražiti i rezati drva kako bih nam upalila peć da se ugrijemo. Karin bi grijao alkohol kojega je ulijevala u sebe svakoga dana, ali ja sam se nekako morala ugrijati. Sama sam se svemu učila, svirati, pisati, čitati, kuhati ako sam imala što za skuhati i ložiti peć. Najgore je bilo kada sam ostala bez šibica i to su mi bila dva najduža mjeseca kada se nisam mogla ugrijati. Čim bi došlo proljeće, stvari su bile malo bolje i mogla sam boraviti na otvorenome i bilo je koliko toliko toplije.

Ali priroda u okolici kolibe, ono jezero kojega sam se tako strašno bojala, posutom snijegom i ledom je izgledalo kao iz bajke. Voljela sam boraviti ondje, ali tek kratko jer su zime uvijek bile oštre i minusi bi krenuli već krajem studenoga. Najveće olakšanje sam osjetila kada sam se napokon vratila u grad gdje sam živjela u stanu sa tri cure, ali ipak sam bila na toplome.

Bacila sam pogled kroz prozor i ugledala poznati auto kako se zaustavlja ispred tvornice. Ne mogu vjerovati da još uvijek vozi ovu krntiju. Rekla sam Nathanu da slobodno uzme moj auto, ali me on ne sluša. Njegov auto je došao sa popravka i vozio ga je neko vrijeme, ali onda se opet nešto dogodilo pa je sada Liam uzeo stvar u svoje ruke i on je taj koji će popraviti Nathanov auto. A za to vrijeme, Nathan ponovno vozi ovaj užasni auto koji sam mrzila.

Nathan je podignuo glavu te mi je uz široki osmijeh mahnuo. Uzvratila sam mu. Srce mi je, kao uvijek kada ga vidim, počelo snažno udarati u prsima. Ovaj vikend on i Ella provode kod mene. Pošli vikend sam ja bila na Jugu i savršeno smo se proveli. Naša kapa je skoro ostala prazna, ali Ella se pobrinula za to pa je ubacila još nekoliko papirića u nju. I naravno, još uvijek nisam izvukla onaj papir na kojemu piše da želim naučiti plivati. Taj papirić je još uvijek unutra, a pošto je kapa kod mene, mogla sam ga izvući, ali nisam. Niti sama nisam znala zbog čega, ali možda sam u podsvijesti ipak željela naučiti plivati i riješiti se tog straha od vode.

Začula sam korake kroz hodnik i ubrzo se na vratima pojavila Ella koja mi je skočila u naručje. Spremno sam je uhvatila i zavrtjela je. Poljubila sam je u obraz i čelo te sam je pogledala u smeđe oči. Izgledala je živahno i sretno. Bože, voljela sam tu djevojčicu kao da je moja vlastita kćer.

„Bok, princezo. Gdje si tatu ostavila?"

„On je negdje iza mene. Star je pa se malo sporije kreće." Nasmijala sam se, ali moj smijeh je utišao muškarac koji je ušao u moj ured. Nježno me je pogledao te mi je prišao i poljubio me.

„Što si to upravo sada rekla, mrvice?", upitao je svoju kćer koja ga je nevino promatrala. Tiho sam se zahihotala.

„Vidiš, star je. Čak i ne čuje", rekla je Ella kroz glasni šapat. Nathan ju je zgrabio i počeo je škakljati zbog čega je ona vrištala od smijeha. Promatrala sam ih s velikom ljubavi. Bili su moje sve. U životu sam uvijek bila sama i nisam imala nikoga, ali sada imam njih. Imam prijatelje i više mi ništa nije bilo potrebno.

„Pogodi što?", viknula je Ella kada ju je Nathan spustio. Nathan se naslonio na moj stol pokraj mene. Osjetila sam njegovu toplinu kako isijava oko mene.

„Što?"

„Uskoro je Božić. Jedva čekam kićenje jelke. Da je do mene, kitili bi je svaki dan."

„Pretpostavljam da voliš Božić." Ella je počela kimati glavom. Ona je obožavala Božić i to znam jer je to spomenula samo nekoliko stotina puta otkako smo se upoznale. I razumjela sam zašto je voljela Božić. To je bilo magično vrijeme koje ja nikada nisam doživjela. Tek kada sam došla u grad i vidjela sve one lampice i ukrase po gradu, shvatila sam što je Božić. Ja to nikada nisam imala jer sam živjela sa Karin. Nikada nisam doživjela toplinu i ljubav u vrijeme Božića čak niti kada sam došla u grad. Nisam imala nikoga i zato nisam slavila Božić.