Otkucaji Budućnosti

Chapter 2.

    Dobro poznato okružje. Kako i ne bi bilo. Ova zgrada je mjesto na kojem sam odrasla. Znam svaki kutak, znam kako diše, znam sve. Novi dio je pun tehnologije. Izvana je jedna ogromna zgrada, s jednom sivom fasadom, a iznutra izgleda kao da su to dvije potpuno različite zgrade. Novi dio je ispunjen tabletima na svakom trećem zidu, visećim modernim lusterima u obliku spirala, zidovi obojani modernim bojama bez ijedne mrlje, crveni namještaj za odmor, staklene stepenice. Sve izgleda tako umjetno i hladno. Nate je i dalje držao ruku preko mog ramena i zato kad smo ušli nismo baš bili neprimjetni. Možda zato što je Nate znao što će biti, a ja nisam. Ili možda zato što je Nate bio član Vitezova, a ja član Književne Umjetnosti. Nije bila stvar u popularnosti, već u budućnosti. Ne trebaš se družiti s ljudima s kojima nećeš imati budućnost u bilo kakvom smislu, jer nemate iste izglede. Da, ne trebaš, ali Nate i ja smo napravili iznimku. Možda zato nas svi gledaju kao da kujemo plan kako započeti Treći svjetski rat.

Ovdje nikad nisi sam. Svi se brinu o tome kakva će ti biti budućnost, što radiš, s kime izlaziš, gdje izlaziš, svaki prijestup, svaki pogrešan korak. To ovisi o reputaciji škole. Samo zato što idem u jednu od najboljih škola u Zagrebu, ne mora značiti da smo najbolji. Neki krivo odaberu pa im je život pakao, ali pod pritiskom Odbora moraju glumiti da žive svoj savršeni život. Nije baš lijepa priča.

„Što ima toliko grozno kod Trnoružice?" pitao me dok smo hodali prema samoposluživaćkom kafiću. Da i to imamo u školi.
„Hmm što nema?" pogledala sam ga ispod oka, ubrzajući korak. Stvarno mi je trebala kava.
„ Ništa. I bonus, dobila bi mene" rekao je to sa svojim zavodničkim smješkom na licu. Došli smo do kafića i ja sam uzela najveću moguću šalicu.
„Zašto uopće želiš Trnoružicu?" pitala sam ga radeći si ledenu kavu.
„Sviđa mi se ideja da nekoga spasim" rekao je i naslonio se na šank.
„To možeš i kod Snjeguljice i Pepeljuge" rekla sam dovršavajući svoju ledenu kavu. Vjerojatno jedino što obožavam kod ove škole je ovaj kafić. Ima bezbroj vrsta kava, sokova, ima čak i voćne salate. Najbolji kafić u ovome gradu.
„Mmm ne. To je dosadno. Kod Trnoružice se moram boriti protiv zle vještice, svog onog trnja i na kraju još dobijem prelijepu ženu koju spasim poljupcem" rekao je smješeći se i dalje. On vjerojatno ima najsavršeniji osmjeh na svijetu.
„Razlog više da ne budem Trnoružica" rekla sam i nasmijala se, taman dovršivši kavu. Zaobišla sam šank i krenula na prvi sat. Nate je hodao iza mene, pokušavajući me dostići, pošto sam ubrzala korak. Stvarno nisam htjela da dođemo na temu muško-ženskih prijateljstva. To je vjerojatno bilo nešto što sam uvijek izbjegavala. Možda zato što sam vjerovala u njih, a možda zato što je jednostavno čudno razgovarati o tome sa svojim najboljim prijateljem. Samo sam se nadala da ću izbjeći razgovor o tome, to je sve. No na moju lošu sreću Nate me prestigao, okrenuo se i zaustavio se točno ispred mene, tako da sam skoro prolila ledenu kavu po njegovoj plavoj majci.
„Opet izbjegavaš temu?" rekao je i pogledao me u oči.
„Kako to misliš opet?" gledala sam svugdje samo ne u njega. Pokušala sam se maknuti s mjesta, dajući mu do znanja da moramo stići na prvi sat, ali on se nije htio maknuti, tako da sam morala ostati na mjestu, zarobljena njegovim pitanjima.
„Ne bi nam bio prvi put i ti to znaš."

Mogla sam osjetiti da se nasmijao, pošto nisam gledala njega. Stvarno nisam htjela razgovarati o tome. Zapravo nikad i nismo ozbiljno razgovarali. To se dogodilo još u prvom srednje. Mislila sam da je zaboravio na to.

„Ne znam o čemu govoriš" Rekla sam, pomalo ispijajući svoju ledenu kavu i izbjegavajući njegov pogled. Primaknuo mi se i još uvijek je ostalo dovoljno prostora među nama. „O poljupcu. Govorim kako nam ne bi bio prvi put." Rekao je to vrlo tiho s malim smješkom u kutu usana. Podigla sam pogled i susrela se s njegovim očima. Bile su tako ledeno plave. „Nate, to je bilo u prvom srednje." Rekla sam pomalo strožim glasom kako bi naglasila da je to bilo jako davno i da sad stvarno nije trenutak za razgovor o tome. Zaobišla sam ga i krenula prema učionici. Ozbiljno ćemo kasniti već prvi dan drugog polugodišta. Nate je krenuo za mnom.

„Da. Znam. Bio sam tamo, vjerovala ti ili ne, no što me zbilja zanima jesi li... osjetila išta?" pokušavao je to reći na način da izgleda kao da je to samo još jedno pitanje, ali mu nije baš uspjelo, jer to nije bilo samo još jedno pitanje. Evo koja je stvar sa mnom i Nateom. Prijatelji smo od prvog osnovne. Klasična priča. Samo što u osnovnoj sam ja možda osjećala nešto drugo, osim prijateljstva. Ali potisnula sam to jer Nate mi je bio najboji prijatelj i nisam to htjela izgubiti. Poslije sam shvatila da je to bila samo dječja zaljubljenost i prošlo me. Ali onda u prvom srednje se dogodio taj jedan poljubac. Sasvim neočekivano. Mislila sam da će taj poljubac probuditi one osjećaje, ali samo je povrdio da mi je Nate najbolji prijatelj i da je to oduvijek bio. Ništa više.

„Nate, u svakom muško-ženskom prijateljstvu se dogodi barem jedan poljubac. To je kao zakon." Rekla sam izbjegavajući odgovor te sam produžila korak, jer ćemo stvarno zakasniti. Znala sam da je shvatio da izbjegavam odgovor jer me znao kao sebe i čitao me kao otvorenu knjigu. To je nešto što sam voljela kod njega. Nisam trebala dodatno objašnjavati. Uvijek bi sve razumio.
„Znači samo tako ćeš mi slomiti srce?" rekao je praveći grimase. Sva sreća što je loše glumio, jer bi stvarno pomislila da plače. Ovako je samo izgledao kao veliko dijete kojemu mama ne želi kupiti lizalicu. Nasmijala sam se i stavila ruku na metalnu, hladnu kvaku. Stajala sam ispred vrata smijući se Nateu i smijšljajući izgovor zašto kasnimo.
„Bojim se da da." Rekla sam smijajući se, pokušavajući glumiti da sam tužna, ali pored njega je to bilo nemoguće. Profesor će nas ubit, prvo jer kasnimo, a drugo jer stvaramo buku ispred učionice. Tek sam sad shvatila koliko je zapravo tiho. Toliko tiho, da je pomalo zastrašujuće, ali naš smijeh doslovno ubija tišinu. Raznolike boje jedino daju nekakvu toplinu ovom mjestu da ne izgleda kao umobolnica, jer smo svi ovdje ludi. Od profesora, preko učenika, do zapravo cijelog svijeta.
„Ali ja sam vitez. I to zgodan vitez. Ne možeš me odbiti." Namignuo mi je i prišao bliže. Prevrnula sam očima. Bilo je zastrašujuće kako su se čuli njegovi koraci. Inače jedva čujemo jedno drugoga. Kvaka više nije bila tako hladna, pošto sam držala ruku na njoj, dosta dugo kako bi postala topla. Stvarno bi trebali ući. Sad već kasnimo dobrih deset minuta.
„Već si se uživio u ulogu."
„Znači misliš da sam zgodan?"
„Nećemo pretjerivati."
Spustila sam kvaku i ušli smo u učionicu.