Chapter 11.

8 1 0
                                    

    Probudila me budlica. Nešto što se nije promijenilo u svijetu. Zvonjava iritantnog zvuka me natjerala da se dignem iz toplog kreveta. Jane je još uvijek spavala kao i obično. Bilo je pola sedam ujutro i ja stvarno nisam htjela ustati. Pravila sam se da spavam nadajući se da će se Jane dignuti i ugastiti tu prokletu melodiju, ali umjesto toga je uzela jastuk i bacila ga u mom smjeru, a zatim se pokrila poplunom preko glave. Kao da joj to može pomoći. Nisam više mogla slušati to, pa sam se nevoljko ustala i zagasila sat. Soba se opet ispunila tišinom i samo sam neko vrijeme stajala ondje, zatvorenih očiju, prisjećajući se sna kojeg sam sanjala. Nije bilo nikakvo iznenađenje sanjati Erika Lostera nakon svega što se dogodilo. Uživala sam u svakom dijelu sna, u tome je bio problem. A onda sam se sjetila da sam ja pristala biti njegova djevojka i jedno 'Sranje!' je izašlo iz mojih usta. Dovoljno glasno da bi probudilo Jane. Ionako se morala dignuti. Počela je nešto mumljati, a ja sam samo otišla u kupaonicu ignorirajući je. Trebala sam se razbuditi. Dok sam se umivala hladnom vodom glavom mi je prolazilo sve što se dogodilo jučer. Htjela sam misliti da sam jučer bila dovoljno pijana da napravim to što sam napravila, alkohol je bilo najlakše krivit, ali to nažalost (ovaj put) nije bilo moguće. Bila sam trijezna kao nikad. Hladna voda mi je prolazila licem i tada sam se skoro uvjerila da je to sve bio samo san, ali onda kad sam se pogledala u ogledalo i vidjela tagove sjaja u očima znala sam da nije. To je bila najstvarnija stvarnost. Nisam se htjela osjećati krivo zbog toga, jer sam htjela to. Htjela sam njega, ali odsad se mogu pozdraviti s mirom i pokušajem nevidljivosti u školi. Bože, uprskala sam i to jako. Školske novine, svi nastavni klubovi, profesori, učenici, Jane i... Ajme ne! Nate. Okej moram se smirit. Puls?
Ako me pitaš kako ispravit svoje pogreške, mogu ti samo reć da ti nema spasa.
Wow. Ja sam mislila da si ti tu da mi pomažeš.
Ja sam tu da ti možeš živjeti. Znaš da ne možeš živjeti bez mene, doslovno i metaforički.
Nisi li me trebao sprječiti? Napraviti nešto?
Ne.
I to je to? Ostaviti ćeš me da se sama borim s ovim?
Znaš i sama da nisi sama. I znam da ti nije žao. Ti želiš njega.
Znam i mrzim to. Zašto baš njega? Najpopularnijeg dečka u školi?
Možda zato što živiš u svijetu bajki, a tamo se to događa.
Ali zašto baš ja?
Zar si skroz prestala vjerovati u sudbinu?
Pa nije baš da mogu vjerovati u nju kad znam kraj priče. Ali da znam, klasik. Popularni dečko se zaljubi u nepopularnu curu i izvede je iz ropstva zvanog Nesamopuzdanje i Jad. Nemoguće postaje moguće i žive sretno do kraja života. Bljak.
Ne bih baš rekao da ti nisi popularna.
Na što ciljaš?
Samo kažem...
Ti nikad samo ne kažeš. Slušam.
Želim reći da to uopće nije loše, nikad ne znaš što se sve može dogoditi.
Puls, ne!
Znam da i ti to želiš, samo si to nećeš priznati.

A onda se isključio. Naslonila sam se dlanovima na umivaonik i gledala svoj odraz u ogledalu. Što ako je bio u pravu? K vragu, zna bolje od mene. Možda sam to doista i željela, oduvijek. Biti s njim, možda je to trebalo oduvijek biti tako. Ali to je isto kao da vjerujem u sudbinu na ovome svijetu što je apsurdno. To ne može biti. Ne. Još pola godine do Odabira, a ja sam se sad našla spetljati s njim. Pametno Livia, stvarno pametno. Iz vlastitih misli me prekinuo Janenin glas.
„Jesi gotova?" po njezinu glasu rekla bi da se tek sad digla iz kreveta.
„Za minutu."
„Požuri!"
Trgnula sam se. Oprala sam zube i još jednom se umila. Trebala mi je hladna voda da me probudi. Stavila sam mokre hladne dlanove na vrat i uživala u osjećaju koji je bio osvježavajuć. Izašla sam van iz kupaonice i vidjela Jane pred ogledalom. Ona je već bila gotova. Pitala sam se koliko je sati i shvatila da uopće nije kasno. Bilo je tek 6.58. Imala sam taman vremena da se obučem i da stignemo na doručak. Kad je shvatila da sam izašla zadržala je pogled na meni neko vrijeme, a zatim otišla u kupaonicu. Vjerojatno nije zaboravila na naš sinoćnji razgovor i hrpu laži koje sam rekla, a koje ona naravno nije znala. Nisu to bile laži, više prikrivanje istine. Ionako će danas sve saznati, a ja ne želim biti blizu. Znam da će preburno reagirati, kao i ostatak škole. Na brzinu sam se obukla i počešljala. Stajala sam pred ogledalom u sobi i nisam mogla shvatiti što radim sa svojim životom. Morala sam ga dovoljno zakomplicirati. Prešla sam vršcima prstiju preko usana i još uvijek osjećala njegove. Kao da se nikad nisu ni odvojile od mojih. Nisam htjela ostati samo s tom uspomenom koja će polako izblijediti. I onda sam shvatila. Puls je bio u pravu. Sranje, bio je u pravu. Ja njega želim. Uzela sam stvari i istrčala iz sobe.
Razlog zbog kojeg sam hodala ubrzanim korak Hodnicima Prošlosti je bio taj da nisam imala volje sresti nikoga prije nego što počne nastava. Nisam uživala u mirisu, bojama, okolini, nego sam se samo molila da kad uđem u kantinu da neće biti nikoga. Stavila sam kapuljaču na glavu, a moji koraci su odjekivali Hodnicima. Izgledala sam kao kriminalac, ali nije me bilo briga. Samo nisam htjela da me netko prepozna. Ne još. Erika nisam bila vidjela još od sinoć kao ni Natea. Zvala sam ga, ali se glupan nije javio. Htjela sam provjeriti jel već svi znaju, ali to nije bilo potrebno jer kad sam ušla u kantinu svi su buljili u mene. Zapravo više cure, nego dečki. Nisam znala da je kantina tako puna u ranu zoru jer 7.20. je bila rana zora. Pokušala sam se praviti kao da se ništa nije dogodilo i otišla do dijela za posluživanje. Nakon neugodne i mrtve tišine, stvari su se vratile na staro. Ljudi su opet počeli pičati i žamor je u istom trenutku ispunio kantinu. Osjećaj olakšanja mi je ispunio tijelo, iako sam mogla pretpostavit koje su bile teme razgovora. Za doručak je bio omlet, a ja sam se jedino mogla fokusirati na traženje Natea. Otišla sam do našeg mjesta popraćena znatiželjnim i ljubomornim pogledima. Izvadila sam mobitel i opet okrenula Nateov broj, ali ništa. Poludila sam. Nisam htjela ovdje biti sama. Prošlo je možda nekih pet minuta, a meni se činilo kao vječnost. Svako malo sam gledala u mobitel i baš onda kad sam pomislila da se neće pojaviti oči su mi bile prekrivene nečijim dlanovima, a ja sam samo vidjela mrak. Dodirnula sam ih i molila Boga da je to Nate, a ne Erik. Nije da nisam htjela da to bude on, njega sam htjela vidjeti više nego ikoga, samo ne sad i ne ovdje. Definitivno ne ovdje, pred svim tim ljudima. A onda sam začula poznati glas i osjetila olakšanje.
„Znam da znaš tko je."
„Ali opet imaš tu neku potrebu staviti mi dlanove na oči i pustiti mene da pogađam iako već znam tko je."
„Da."
Znala sam da se cerio. Maknuo mi je dlanove s očiju i stvorio se preko puta mene na svom uobičajenom mjestu. Bio je izrazito veseo. Stavio je porciju svog omleta ispred sebe, a ja sam se pitala gdje je to bilo dok su njegovi dlanovi bili na mojim očima.
Uistinu zanimljiva tema za razmišljanje.
Daj, šuti.
Isključila sam se. Nisam ga uopće htjela više slušati nakon što mi je na cijelom putu do kantine pjevao pjesmicu koju je sam izmislio, a sastojala se od svega tri riječi sa svaki put drugačijom melodijom: 'Rekao sam ti.' Znala sam na što je mislio i stvarno ga pokušavala ignorirati, ali bio je tako glasan i uporan da nisam imala izbora, ali sad jesam, zato sam ga ušutkala i koncentrirala sam na Natea. A on se koncentrirao na omlet. Tada sam shvatila da sam i ja gladna te smo počeli jesti u tišini. Svatko tko bi prošao zaustavio bi pogled na meni pa krenuo dalje. Pokušala sam to ignorirati, ali mi je na kraju prekipjelo. Odustala sam od omleta, a Nate je usmjerio pažnju na mene.
„Što je bilo?"
„O, ma ništa, stvarno. Osim možda što sam osuđena biti glavna tema svih razgovora u školi."
„Proći će ih."
„Nadam se."
„Onda? Nećeš mi reći kako je bilo?"
„Ovdje sigurno ne."
„Ma daj Liv. Ionako već svi znaju."
„A odkad tebe zanimaju moji spojevi?"
„Ne zanimaju me. To je bila ona od jednih obveza prijateljstva, pitati te kako ti je bilo."
Nasmijao se. Njega je sve to zabavljalo, a meni je bila muka. S jedne strane, a s druge strane sam jedva čekala vidjeti Erika. Očajno. Jadno. A možda sam se samo htjela uvjeriti da nisam umislila onaj osjećaj kad me poljubio. Ne bitno.
„Baš si kreten."
„Zato me voliš."
Ignorirala sam njegovu izjavu. Čula sam je toliko puta da sam se navikla na nju, ali opet je zvučalo tako lijepo kad ju kaže.
„Znači nisi se čuo s Erikom?"
Jedna cura koja je prolazila, mlađa od nas sudeći po svim knjigama koje je nosila, zaustavila se pored mene i piljila. Nije skinula pogled s mene. Samo sam je ignorirala, a onda nakon nekog vremena, kad sam joj uzvratila pogled samo je otrčala. Jedino što sam čula bilo je: 'Rekla je njegovo ime. Bože, oni su savršeni zajedno.' Bilo je nešto u tom stilu, a onda sam začula neku vrstu vrištanja. Nisam se obazirala premda me to iznenadilo. Vratila sam pogled na Natea i čekala odgovor.
„Zašto bi se ja čuo s njim?" upitao je to pomalo ljutito.
„Možda zato što ste zajedno u Klubu Vitezova?"
„Kakve to veze ima? Znaš što, nije važno. Nisam se čuo s njim."
„Okej okej. Samo sam pitala."
Gledala sam ga i pokušala shvatiti što nije bilo u redu. Maloprije je bio savršeno dobre volje, a onda samo odjednom bum. Znala sam da nije previše volio Erika iako su bili zajedno u Klubu Vitezova, nikad se nisu previše voljeli. To nisu bili neki otvoreni sukobi, već su samo komunicirali ako su morali i to je to. Stvarno sam htjela znati u čemu je problem, ali me prestigao.
„Evo ti dečka."
Ovaj put nije bilo ljutnje u njegovom glasu. Čak sam vidjela mali smiješak u kutu usana. Mijenjao je raspoloženja samo tako. Bilo je očito da ga cijela ova situacija zabavlja i samo je čekao da počne neka drama da može umirati od smijeha. To je bio Nate. Najveći mrzitelj drame ikad, ali opet je uživao rugajući se.
Vidjela sam ga čim je ušao u kantinu. Hod mu je bio ležeran, osmijeh na licu, a oči su mu sjajile. Ponašao se kao da se ništa čudno nije dogodilo, kao da svi ne zure u njega, pa zatim u mene očekujući nekakvu rekaciju, bilošto. Gledala sam ga potpuno normalno, kao nekoga koga vidim svaki dan ne dopuštajući si da me preplave sve misli koje su mi se motale po glavi. Pozdravio se s nekim ljudima, koje sam ja vjerojatno znala ali nisam se obazirala na njih. Moj pogled je bio zakovan na njemu. Jedino koga sam primjetila tamo bila je Ela. Nestrpljivo je sjedila za stolom i čekala svoj red na...pozdrav? Nisam bila sigurna jel ona bila upoznata sa situacijom, nisam bila ni sigurna što je ta situacija i jel uopće postoji. Možda se Erik predomislio, ili se samo zezao sa mnom. Sve te misli su mi se vrtile po glavi i nisam ih mogla maknuti. Primjetila sam da mu je pogled bježao po kantini, a onda se susreo s mojim. Nasmijao se, a ja sam odvratila pogled. Cijela situacija je bila napeta, napetnost u kantini se doslovno mogla rezati nožem. Nate je samo zakolutao očima i nasmijao se. Uživao je u ovoj situaciji. Kimnuo mi je glavom prema Eriku, ja sam se okrenula i savršeno pogodila trenutak kad ga je Ela zagrlila. Obavila je ruke oko njegovog vrata, a njegove su bile na njezinim leđima. Nije se činilo kao da mu je smetalo. Nije se tako činilo uopće. Svi su pogledi bili uprti u mene, svi su nešto šaputali, a ja sam samo mirno sjedila i trudila se ponašati normalno. Osjećala sam se izdano i... povrijeđeno? Ljubomora je kipjela iz mene, ali se to nije vidjelo. Gorila sam iznutra, a izvana sam bila kao santa leda. Kao da me ništa od toga ne dira, samo što je. I to jako. Okrenula sam se natrag prema Nateu. Gledala sam ga u oči i sve je razumio. Trenutno mi je trebao samo moj najbolji prijatelj. Mogla sam mu čitati s lica sve što je mislio i što mu se motalo po glavi. Kako sam uopće mogla pomisliti da... Ionako nije važno. Puls se nije javljao. Možda sam ja sad trebala biti ta koja će pjevati njegovu pjesmicu: 'Rekla sam ti.'
Nisam plakala. Nisam vidjela razloga zašto. To je nešto što se događa i nije me toliko pogodilo. Idealizirala sam muški spol i skoro povjerovala u sudbinu. Sama sam si kriva. Ali to nije nešto važno. Proći će. Čini se da je to bila samo ona nagonska želja za njim. Osjećaja nije bilo...ili je? Nije smak svijeta. To je samo on. Nitko poseban, osim što je možda bio, ali više ne. Nije ni prvi ni zadnji, a bome ni jedini.
Sjedila sam s Nateom na našem mjestu. Isijavali smo svjetlo iz očiju i gledali sve crteže, datume i mjesta. Sjedili smo na podu okruženi mrakom i jeli čokoladu. Prisjećali smo se svih dana s zida. Nate ih je ponovno proživljavao, ali ovaj put u sebi, a ja sam ih se pokušala što jasnije sjetiti. Smijali smo se i uživali u čokoladi. Zaboravila sam na sve, a onda je kao iz vedra neba samo puknuo pitanje.
„On je kreten. Znaš to jel da?"
„Znam, Nate."
Odgovorila sam mirno, ne misleći na to, ali on je nastavio.
„Nije mi jasno što se uopće dogodilo tamo."
Samo sam ga pustila da govori, jer meni nije bilo do razgovora o tome. Htjela sam na to zaboraviti i to što prije.
„Kako je mogao? Okej kužim to je Ela..."
Udarila sam ga šakom u rame i ljutito pogledala. Kako mi sad može pričati o njoj?
„Što? Moraš priznati da je zgodna."
„Mi ćemo ozbiljno sad razgovarati o njoj? Ozbiljno?"
„Samo ne razumijem zašto."
„Da, ni ja."
I stvarno nakon one večer nisam razumjela zašto. Zašto me onda uopće pozvao van? Zašto me poljubio? Zašto je izveo onu dramu u kafiću? Zašto? Imala sam osjećaj kao da će mi glava eksplodirati od tolikih pitanja i nije mi se dalo više. Zašto? Zato. Tako me boli briga. A onda me Nate opet iznenadio pitanjem.
„Te večeri...jeli se dogodilo nešto više?"
Srce mi je zatreperilo. Nisam pokazivala nikakvu reakciju, a Nate je samo promataro izraz moga lica očekujući odgovor. Svaki put kad bi se sjetila tog poljupca, nešto bi se u meni probudilo, ali ovaj put sam to ignorirala i zato sam mu hladno odgovorila.
„Samo poljubac."
Kao da je očekivao moj odgovor. Gledala sam u oslikan polukružni zid koji je bio obasjan svjetlom iz mojih i Nateovih očiju. Sjedili smo tako neko vrijeme u tišini. Čulo se samo naše disanje, a onda sam ja zatvorila oči. Znala sam da je i Nate to napravio, jer više nisam osjećala nikakvu svjetlost koja je dopirala i obasjavala moje kapke. Zagrlila sam rukama noge i naslonila bradu na koljena. Ispraznila sam mozak i uživala u tišini, ne razmišljanju i mraku. Disanje nam se uskladilo i to me opuštalo. Znala sam da je uz mene. Još uvijek sam bila osjetila čokoladu u ustima i uživala u okusu.
Nisam znala koliko je prošlo. Pet, deset ili možda petnaest minuta. Tišina je i dalje vladala, a onda sam se ja krenula smijati, a Nate zajedno sa mnom.
„Izgledali smo kao oni starčeki koji pokušavaju obnoviti svoj duh protestiranjem protiv buke i svjetla."
„Hej, ja volim mrak."
„Znam."
Prestali smo se smijati i opet je nastupila kratka tišina dok ju Nate nije prekinuo.
„Misliš li da ćemo ovako izgledati za petnaest godina?"
„Ne znam."
Stvarno nisam znala, ali sam znala da nisam mogla zamisliti život bez njega. Svog najboljeg prijatelja.
„Ne želim te zaboraviti Liv."
Osjetila sam tugu u njegovom glasu koliko god se on trudio to sakriti. Znala sam ga bolje od sebe same.
„Ni ja tebe, ali..."
Znao je da taj 'ali' sve govori. Ne odlučujemo mi. Zapravo odlučujemo, ali ne u vezi toga. Znam da ćemo zaboraviti jedno drugo. To je i cilj. To oboje znamo od početka, samo smo se sad usudili to reći na glas.
„Ali imamo još pola godine zar ne?"
Pokušavao je spasiti stvar. Čak i kad je znao da ne može, nije odustajao. Uvijek je pokušavao spasiti stvar. Nisam spremna ga se odreći. On je taj koji me je uvijek gurao naprijed. Kako ću ja to sve bez njega?
„Imamo, da."
Rekla sam to najveselije što sam mogla. Nisam sad htjela misliti o tome. Nisam bila spremna na to. Ne još. Nisam ni htjela ići na Život Bajki, ali kad moraš birati između dva zla...
„Ne želim raditi paniku ali sad je 8.05."
Pogledala sam u svoj sat na lijevoj ruci. Nisam mogla vjerovati da je već toliko prošlo.
„Ne!" zaderao se i odmah skočio na noge.
„Da." Rekla sam smireno. Nisam htjela ići na taj sat. Nisam ja htjela puno toga pa ipak se dogodilo.
„Moramo ići! Kasnimo već punih pet minuta."
Čekao je da se dignem s poda, a ja sa se samo smijala.
„Jesi siguran da je baš punih pet?"
I dalje sam bila na podu i nisam se imala namjeru dići tako skoro. Nate mi je uputio zli pogled. Stavio je ruku ispod mojih nogu, drugu na leđa i dignuo me. Držao me u naručju kao mladenku, a zna da to mrzim.
„Spusti me odmah!"
Zahtjevala sam i vikala, ali on se nije obazirao na ništa od toga. Mlatarala sam nogama, stisnula prstima ramena kao da ga želim uštipnuti, ali ništa nije upalilo. Samo je još jače stegnuo ruke oko mojih nogu i nije me puštao.
„Ti znaš da ovo izgleda jako čudno i krivo?"
Upitala sam ga i dalje se koprcajući.
„I? Znaš, možemo mu samo tako vratiti Liv."
Rekao je uzbuđena glasa smijući se. Znala sam na što je mislio. Poludio je. Ne bi bilo loše vratiti Eriku, ali ne s njim.
„Nate? Ne."
Gledala sam ga ravno u oči. Htjela sam da mu bude jasno da ja to ne želim. Želim mu vratiti, ali ne s njim. On se na to samo nasmijao. Nije me spustio ni kad smo izašli, a ja sam se pustila. Nije mi se dalo više opirati. Neka misle što hoće. Mi znamo istinu. Ali istina je također bila da su nas svi gledali kao da smo pali s Marsa. Neke cure su me gledale s gađenjem, a neke ljubomorno gledajući mene, usput odmjeravajući Nate. Osjećala sam se ponosno i u samo tom jednom trenutku nisam htjela da me spusti. Stavila sam ruke oko njegovog vrata, a on se na to samo nasmijao.
„Znači prihvaćaš moju ponudu?"
„Ne. Nemoj ništa poduzimati Nate molim te."
Vidjela sam Erika izdaleka. Hodao je u suprotnom smjeru od nas. Nisam znala što napraviti. Reći Nateu da me spusti, iako to ne bi napravio, ili samo ostati u njegovom naručju koliko god to krivo izgledalo. Pričao je s Lukeom i Keithom. Oni su nas prvi primjetili. Njegov pogled se susreo s mojim. Stao je. Nije skidao pogled s mene, Natea, njegovih ruku, mojih ruku. Sve je to promatrao i pomno proučavao. A onda je opet krenuo prema nama. Nateu osmijeh nije silazio s lica, vlaga u Hodnicima Prošlosti se osjećala više nego ikad i zrak mi je odjednom postao težak za udisanje. Otkucaji su se povećali i samo sam molila Boga da se Puls smiri. Izbjegavala sam gledati Eika u oči, jer mi je sad najmanje trebalo da padnem u trans. Luke i Keith su bili pored njega ne govoreći ni riječi, ali mogla bih reći da im nije bilo pretjerano drago što nas vide. Vladala je tišina, nekoliko prolaznika se zaustavilo na dobroj udaljenosti od nas petero. Osjetila sam njegov parfem: naranča, čempres, ljubičica, mosus...
„Što se događa?" upitao je mirnim glasom. Čak bi rekla da je bio zabrinut.
„Ništa."
Odgovorila sam hladnokrvno kao da ga prvi put vidim u životu, a ne kao da smo još juče bili „zajedno". Još su se dvije cure zaustavile.
„Zašto te onda Nate nosi?" sad je već pitao ljutito, s nazankom da očekuje duži odgovor.
„Zato što nije normalan."
Nasmijala sam se. Stvarno nije. Mogla sam osjetiti njegov mišiće pod svojim rukama i ni na trenutak nisam pomislila da sam mu teška sve dosad. Nije se činio kao da mu je bilo teško nositi me ili je to dobro skrivao. Luke i Keith su bili pomalo ljuti, ali ne kao Erik. Da ga ne znam rekla bi da je ljubomoran.
„Hoćeš nam se maknuti s puta Loster?" Nate je to rekao tako smireno da sam se iznenadila. Erik je sad bio bijesan. Ljudi su se sve više počeli okupljati oko nas. Natea je to zabavljalo. Cerio mu se u facu. Približio mi se i sad sam još bolje mogla osjetiti njegov savršeni parfem.
„Livia, što se pobogu događa? Zašto te on nosi?" glas mu je bio grub i očajan.
„Rekla sam ti. Čini se da smo sad kvit."
Nisam mogla šutjeti. Morala sam mu sve reći u facu. Gledao me u oči i ovaj put i ja njega.
„O čemu ti pričaš?" Erik se sad već derao.
Nisam mu odgovorila, samo sam ga gledala i nisam mogla vjerovati da sam bila tako glupa. U mojim očima je mogao vidjeti samo razočarenje.
„Samo se idući put pobrini da kad grliš bivšu, da te cura ne vidi."
„Molim? Misliš na Elu?"
Nisam mu odgovorila. Samo sam pogledala Nate molićavim pogledom da idemo jer je sad bilo previše ljudi oko nas, ali Erik nam je spriječio put.
„Spusti moju djevojku dolje."
Prijetnja. I bio je ozbiljan. Stisnula mu se vilica, a oči su mu gorile od bijesa. Ali nisam se na to obazirala koliko na ono što je rekao: 'moju djevojku' . Svi ljudi koji su stajali oko nas su poečli nešto šaptati. Nisam razumjela što govore, ustvari uopće me nije bilo briga. Osjetila sam kako su se Nateu napeli mišići.
„Samo ako me ona to zamoli." Nateov glas je bio grub i bezosjećajan. Bio je spreman na borbu ako je trebalo, ali ja to nisam htjela. Nema šanse.
„Livia, moramo razgovarati. Ja se ne mičem odavde dok ne razgovaramo."
„Loster, miči se!" Nate je bio na rubu da izgubi strpljenje, a kad se Erik nije maknuo krenuo je na njega. Stisla sam mu ruku u kojoj me držao.
„Nemoj Nate. Nije vrijedan toga. Samo me spusti, da ga se riješim i razgovaram s njim. Molim te."
Šapnula sam mu to na uho. Znam da će biti ljut, ali nisam htjela da se ide tući s ovim idiotom.
„Još uvijek imam jednu želju." Erikov glas nas je prekinuo. Ljudi koji su stajali sa strane pratili su svaki naš pokret. Cure kad je Nate ili Erik nešto rekao bi samo uzdahnule, a dečki su već bili spremni zauzeti stranu ako dođe do borbe.
„Livia, ne želim opet kupovati čokolade."
Nasmijala sam se na to. Samo sam ga ja čula. Nije skidao pogled s Erika.
„Uostalom tip je totalni kreten."
„Pusti mene da se pobrinem za to."
„U redu. Ali..."
„Obećajem da nećeš morati kupovati čokolade...opet."
To je bilo zadnje što sam mu šapnula na uho. Nakon toga me spustio. Vidjelo se olakšanje na Erikovu licu. Pogledala sam na sat i shvatila da je sad već 8.16. Svi već debelo kasne na sat. Nate ih je sve rastjerao i uputio mi posljednji pogled prije nego što se izgubio u masi ljudi. Čini se da ništa od ovoga sata Života Bajki. Jednim dijelom mi je bilo i drago, ali ne pod cijenu da sam zapela s Erikom. Erik je Lukeu i Keithu samo kimnuo glavom kao u znak da će sve biti dobro, tako da su i oni otišli. Ostali smo samo on i ja.
Sviđala mi se udaljenost između nas dvoje i htjela sam da ostane takva, ali Erik to očito nije imao u planu. Prvo što je napravio je bilo da mi se približio. Zrak je postao težak, a jedino se naše disanje čulo. Bili smo sami nasred Hodnika Prošlosti i ovo je točno bila ona scena u filmovima kad pomislite da će je on ubit. Okolina je bila savršena za to, samo što je bio drugi scenarij. Svjetiljke su i dalje osvjetljivale put tako da sam dobro mogla vidjeti njegovo lice. Živcirala me tišina koja je vladala već neko vrijeme, pa sam je odlučila prekinuti.
„Rekao si da želiš razgovarati sa mnom. Izvoli. Razgovaraj. Slušam."
Prekrižila sam ruke na prsima i naslonila se na zid. Nisu bili toliko vlažni, ali su zato bili hladni što mi je godilo. Stao je nasuprot mene, na dovoljnoj udaljenosti. Vjerojatno je primjetio da ne želim da mi bude toliko blizu.
„Ono što si vidjela ujutro u kantini nije kako se čini..." zakolutala sam očima, ali ga nisam prekinula, „Istina je da sam je zagrlio, ali kao prijateljicu. Ona je znala za tebe i mene. Rekao sam to još sinoć Lukeu i Keithu, a oni su prenijeli njoj. Kad sam došao u kantinu pozdravio sam se sa svima, a ona me zagrlila da mi čestita na novoj vezi i to je bilo sve. To je bio najobičniji prijateljski zagrljaj, kunem se."
Gledala sam ga neko vrijeme. Djelovao je tako iskreno i očajno. Želio je da mu vjerujem.
„Možeš pitati Lukea i Keitha. Ako želiš idemo do Ele da ti ona objasni."
Na spomen njenog imena sam zakolutala očima. Gadilo mi se. Sve što ima veze s njom. Ne znam kako uopće netko može biti s njom. To je puna plastika.
„Idemo do Ele sad odmah."
Primio me za ruku i povukao, ali ja sam ga zaustavila. Nisam htjela ići do Ele. Nema šanse. Spustiti se na njenu razinu, nikad.
„Ne."
To je bilo sve što sam uspjela reći. Njegova ruka je još uvijek držala moju. Spustila sam pogled i htjela je maknuti, ali mi nije dao. Samo ju je još jače stisnuo i približio mi se.
„Livia kunem ti se da ništa nije bilo između mene i nje. To je bio samo prijateljski zagrljaj."
Oči su mu sjajile i sad sam znala da govori istinu. Samo nisam bila sigurna jesam li je htjela prihvatit. Ovo je bio tako dobar trenutak za izvući se iz svega, reći mu da mu ne vjerujem i gotovo. Bilo bi tako jednostavno. Zašto onda to nisam mogla napraviti? Zašto nisam mogla ništa reći? Samo sam ga nastavila gledati naslonjena na zid, dok mi se on sve više približavao, držeći moju ruku. Prstima je dotaknuo moju bradu. Toliko mi se približio da sam mogla osjetiti njegov dah na obrazu, a njegov parfem više nisam osjećala samo na njemu nego i na sebi.
„Tako grliš sve prijateljice?"
Bio je iznenađen mojim pitanjem, ali na pozitivan način. Nasmijao se i ja sam shvatila kako je to on shvatio.
„Kako?" upitao me s osmijehom na licu. Glas mu je bio miran i sretan, a meni je drhtao od tolike blizine. Pod hitno sam se trebala smiriti. Znala sam što radi, ali nisam htjela igrati tu njegovu igru.
„Onako kako si grlio Elu."
„A kako sam grlio Elu?" sad je već izazivao. Bili smo udaljeni svega nekoliko centimetara. Naslonio je svoje tijelo na moje. Bila sam zarobljena između njega i zida i nisam imala kamo pobjeći.
„Ti znaš."
Nasmijao se i pustio mi ruku. Taman sam se bila naviknula na osjećaj. Uzeo je moje ruke i stavio ih oko svog vrata, dok je on svoje stavio na moja leđa. Odmaknuo me tek toliko od zida da može držati ruke na mojim leđima. Protrnula sam od njegovog dodira. Imala sam osjećaj kao da mi struja ide duže kralježnice, samo time što sam osjetila njegove dlanove na svojim leđima. Nije ništa pokušavao.
„Ovako?"
Nasilno sam hvatala zrak. Namjerno je to radio. Izazivao je.
„Što izvodiš Loster?" jedva sam uspjela ispustiti tih nekoliko riječi.
„Pokazujem ti kako grlim prijateljice."
Nasmijao se, a ja sam mu stala na nogu. I to jako. Zastenjao je, ali me nije pustio. Samo me još više približio sebi.
„Lijepo tim prijateljicama kad ih tako grliš."
Što i ako sam bila ljubomorna? Nisam htjela biti, ali riječi su samo izletile iz mene. Bio je tako sretan.
„Da. Ali samo jednu grlim ovako."
Osjetila sam kako njegovi prsti klize po mojoj kralježnici i svaki put kao da provodi struju mojim tijelom. Spustila sam ruke na njegova prsa kako bi napravila malo prostora između nas.
„Ozbiljno?"
„Najozbiljnije. Čini se da još uvijek imam jednu želju."
„Ispucao si je. Tvoja želja je bila da razgovaraš sa mnom."
„Da. Ali ja volim ispunjavati drugima želje, ako se slažu s mojima."
„Kako obzirno od tebe."
„A tvoja se slaže s mojom."
„Što? Da odem odavde što prije? Može. Pusti me."
„Ne. Ono što ti doista želiš."
Pogledao je u moj usne. Bili smo tako blizu. Preblizu. Nemoj, molim te.
„Erik, nemoj."
Glas mi je bio pun molbe, ali ju je zanemario. Njegove ruke klizile su po mojim leđima i smirivale me, a onda ih je stavio na donji dio leđa dok sam se ja naslonila na hladni zid i poljubio me.
__

Otkucaji BudućnostiWhere stories live. Discover now