Otkucaji Budućnosti

Chapter 15.

    Srce mi je tuklo sto na sat dok sam se penjala stepencama. Bile su to one starinske, kamenom popločane stepenice koje su išle u krug. Sa strane su bile lampe koje su pružale jedinu svjetlost i metalni rukohvat koji je bio hladan na dodir. Lecnula sam se. Nije bilo puno stepenica, ali meni se činilo kao da ih ima na stotine. Zadihala sam se, a da to nisam ni primjetila. Baš kako je Dave rekao, na kraju stepenica nalazila su se velika smeđa, stara vrata. Imala su onu staru bravu koja je ličila na krug. Kad sam se približila, vidjela sam poveći stari kjuč sa strane kako je visio. Vrata su bila obrubljena neki metalnim crnim ukrasima, i imala sam osjećaj kao da se nalazim u 18. st. Dotakla sam bravu i osjetila sam kako mi hladnoća prolazi tijelom. Lagano sam je pritisnula prema dolje i vrata su se otvorila uz glasno škripanje.
Ušla sam unutra i nije bilo nikoga. Samo jedan veliki prozor koji je otkrivao pogled na arenu. Stari mačevi koji su visjeli na zidovima, slika nekog viteza na konju, ali uglavnom klupe, drvene i plastični ljudi bez glave, ruku i nogu. Samo trup. Pretpostavila sam da je to služilo za stavljanje odjeće. Isto kao što sam pretpostavila da je ovo nečija soba. U sredini nalazio se veliki stol. Drveni, s ukrašenim nogarama, izrezbaren u sredini lik mača koji se pružao cijelim stolom. Drvene stolice su stajale oko njega, lakirane, s udobnim naslonjačima. Polako sam prešla prstima preko stola. Glatki materijal mi je prelazio vršcima prstiju i nikad u životu nisam vidjela takvo što. A onda sam osjetila nečije ruke oko struka i skoro vrisnula. Brzo sam se okrenula i vidjela poznato lice. Erik. Ispustila sam zvuk olakšanja i stavila dlanove na lice. Naslonila sam se na njega, a njegova brada je bila na mom ramenu. Uronio je bradu u moj vrat i otisnuo mi mali poljubac. Protrnula sam.
„Preplašio si me." Jedva sam rekla.
„Oprosti. Nisam htio."
Trenutak tišine. Pomaknuo je ruke na moje bokove i okrenuo me prema sebi. Sad sam ga vidjela prvi put izbliza sa svom tom borbenom odjećom na sebi. Izgledao je još bolje. Zatvorila sam oči, a onda ih opet otvorila da vidim hoće li se išta promijeniti, ali nije. On me samo nastavio gledati.
„Nisi se presvukao."
„Ne. Imamo borbu opet za sat vremena."
„Naravno."
Zašto Bože? Zašto? Ne mogu ga gledati u tome. Svaki put sve više liči na princa iz bajke. Ali ja ne volim prinčeve. Ipak, svaki put kad ga pogledam sve manje vjerujem u to.
„Zašto?" upitao me. To se i ja pitam Erik.
„Pitam. A što je bilo sve ono? Pokušavaš me osvojiti preko Davea?"
„Osvojiti? Ja sam mislio da si moja."
Stavio je ruke na moja leđa i približio me k sebi.
„Erik."
„Što? Morao sam. Htio sam da imaš punu sliku svega što se događa, ali nije mi bilo u planu da ćeš doći i da će te onda svi dečki gledati."
Čelo mu se naboralo. Tračak ljutnje se osjetio u njegovom glasu. Dečki? Koji dečki?
„O čemu ti to pričaš?"
„Kao da ne znaš. Svi su te gledali. Čak mi je i jedan iz druge škole došao i pitao jel te mogu upoznati s njim. Mislio je da si mi sestra."
Počela sam se smijati. Vidjeti njega tako ozbiljnog i ljutog, je nešto što nikad nisam vidjela. Odmaknuo se od mene.
„Oprosti. Samo...živciraš se bezveze. Ja nisam ni primjetila da me itko pogledao."
Suzdržavala sam se da opet ne prasnem u smijeh.
„Nije smiješno."
I dalje je bio ozbiljan. Stiskao je šake tako da su mu skoro postale bijele. Približila sam mu se.
„Erik, radiš dramu ni iz čega."
„Meni se tako ne čini."
Nije se pomaknuo. Oči su mu sijevale i nisam se htjela svađati s njim. Ne mogu se sad još i s njim posvađati radi gluposti.
„Ako si me pozvao tu samo zato da se svađamo, ja idem."
Krenula sam prema vratima, kad me primio za ruku i zaustavio. Okrenula sam se prema njemu. Usne su nam bile odmaknute samo nekoliko centimetara.
„Oprosti."
Gledala sam ga u njegove crne oči. Sad kad sam bila blizu njega, nisam imala osjećaj da ću otići negdje, pasti u trans. Stajala sam čvrsto s nogama na zemlji.
„Jednostavno sam poludio."
„To vidim."
Sjetila sam se poruke, Davea, poljupca, svega. Ne mogu se ljutit na njega. Ne nakon svega danas. Bili smo preblizu jedno drugome za ikakve riječi i taman kad su moje usne trebale dotaknuti njegove, nešto me probolo u trbuhu. Odmakla sam se od njega i ispustila što tiši auč.
„Što se dogodilo? Livia?"
Pogledala sam u njegov pojas. Drška mača. To se dogodilo. Pratio je moj pogled i onda shvatio. Držala sam ruku na bolnom mjestu, koje više nije bilo tako bolno. Erik je maknuo pojas sa sebe i odložio mač na stol.
„Oprosti."
Približio mi se i onda je čučnuo. Kojeg vraga on radi? Stavio je ruku na moju i polako je odmaknuo. Vjerojatno ću dobit modricu od toga, ali nije ništa strašno. Već me sad prestalo bolit, ali Erik je i dalje držao ruku na lijevoj strani mog trbuha. A onda je polako počeo dizati majicu. Odmah sam ga zaustavila, stavivši ruke preko njegovih.
„Što to radiš?"
„Samo želim vidjeti koliko jako si se udarila."
„Nije jako. Više me ni ne boli."
I dalje sam držala ruku na njegovoj, ne dajući joj da nastavi.
„Livia, neću ti ništa. Samo me zanima hoće li ostati modrica ili ne."
„Vjerojatno hoće."
Nisam maknula ruku, iako sam znala da je stvarno samo to htio i vidjeti. Ali ne. Nasmijao se i vratio se u stojeći položaj.
„U redu. Neću te dirati."
I odmaknuo se od mene. Stao je na skroz drugu stranu sobe. Prekrižio je ruke na prsima i gledao me.
„Što sad izvodiš?"
„Gledam te."
Kao da su mu oči uvijek sjajile. Svaki put kad bi ih pogledala one bi sjajile. I još uvijek se nisam navikla. Bio je naslonjen na zid, s jednom nogom na zidu, odmah pored portreta onog princa na konju. I onda sam vidjela da nisu uopće toliko različiti, osim što je Erik bio puno zgodniji. To je zapravo velika razlika. Problem je bio taj što me opet gledao onim svojim pogledom, a ja nisam mogla ne uzvratiti. Kao da je bio tu pored mene, kao da sam osjetila njegove usne na mojima, njegove prste u mojoj kosi, njegov parfem, dah. Sve mi je to govorio jednim jedinim pogledom. Htjela sam otići do njega i poljubiti ga. Bože, toliko sam to htjela, ali sam se okrenula i počela gledati u zid, ne misleći na to. Jer inače...
„Znaš, stvarno si...agrh"
Nisam mogla reći do kraja. Nisam ni znala što reći. Što je on? Tako prokleto zgodan? Sigurna sam da je to već znao.
Bio je odmah iza mene, znala sam to. Njegov parfem mi je ulazio u nosnice. Nisam se htjela okrenuti, ali on mi je stavio ruke na bokove i okrenuo me prema sebi. Usne su nam bile razmaknute nekoliko centimetara. Opet.
„Mislila sam da si rekao da me nećeš više dirati."
Rekla sam to i odmah požalila. Zašto uvijek kažem što mi prvo padne na pamet? Ali bila sam ljuta na njega. Nisam htjela da vidi, koliko očajno ne želim da se makne od mene.
„Imaš pravo. Ja sam ipak vitez i trebao bi štititi daminu čast, a ne ugrožavati je."
Ali ja to nisam mislila ozbiljno. Maknuo je ruke s mene i istog trena sam ih primila i vratila na svoj struk. Približila sam mu se. Nosio je pobjednički smiješak, ali je nastavio glumiti.
„Livia?"
„O, samo šuti."
Stavila sam ruku na njegov vrat, približila ga k sebi i poljubila.
Osjetiti njegove usne na mojima bilo je kao navika. Kao da ga znam stoljećima, kao da sam njegove usne ljubila milijardu i milijardu puta, ali nikad nije isto. Svaki put je drugačije. Drugačiji osjećaj, pokreti, sve. I nikad dosta. Bože, kao da mi nikad nije dosta. Ovio je ruke oko mog struka i nije me puštao. Nisam ni ja njega htjela pustiti. Svaki mišić u tijelu se svaki put napnuo kad mi me dotaknuo. Bilo je kao magija. Ili bolje od magije. Prolazila sam prstima kroz njegovu kosu, osjećajući da je pomalo mokra. Nije me bilo briga. Mogla sam osjetiti lupanje njegovog srca i napinanje mišića svakim mojim dodirom. Ostajala sam bez daha. Približavao me k sebi konstantno, kao da se bojao da ću pobjeći. Nismo mogli biti bliže jedno drugome, a on me ipak čvrsto držao i nije me puštao. Nagnula sam se leđima iza, a on me samo približio k sebi. Stavio je ruke na moja leđa, da bi imao bolju kontrolu. Nije prestajao. Njegove usne su se i dalje igrale mojima, tako nježno i polagano, ali ipak s toliko želje da sam mislila da ću se onesvjestiti. Dao je sve u taj poljubac. Sve. Poruku, ljubomoru, riječi, djela, komplimente. Naježila sam se na tu pomisao. Kao da sam mu čitala misli, osjećaje, sve. Pustio me unutra i to je bilo to. Znala sam da sad nema povratka. Definitivno ću se zaljubiti u njega. Osmijeh mi je došao na lice usred poljupca na tu pomisao.
Prekinuo je poljubac i odmaknuo se od mene tek toliko da me može pogledati u oči. Sjajile su. Imao je izraz lica kao da je upio svu sreću svijeta. Ali nije se smijao, upijao je pogledom svaki kutak lica, prstima mi je prolazio licem, kao slijepac kad želi saznati izgled neke osobe. Rubovi očiju, obrazi, nos, usne. Palcem mi je prešao preko usana i zaustavio pogled na njima. Zatitrao mu je osmijeh u kutu usana.
„Nema šanse. Neću moći. Zaljubiti ću se u tebe, ako već nisam."
Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Kako je sve ovo jednostavno, ljudi su komplicirani.
„Znaš, mogla bih se naviknuti na takve izjave."
„Nemoj."
Smijao se, držeći me i dalje blizu sebe. Udarila sam ga šakom u rame. Nije mi baš uspjelo, pošto je imao i dalje opremu na sebi. Stvarno smo djelovali, kao u nekoj bajci, gdje princ spašava damu u nevolji, a ona ga nagrađuje poljupcem.
„A stvarno si dobro počeo."
Pokušavala sam se maknuti od njega, ali bilo je nemoguće. Nije da sam puno pokušavala, jer se nisam htjela maknuti od njega, nego sam se pokušavala ljutiti.
„A daj."
Stavila sam svoje ruke na njegove, koje su bile na mojim leđima i pokušala ih maknuti, ali kao da ih je zaljepio za moju kožu. Nema šanse. Naginjala sam se leđima natrag dok mi se on približavao i tako u nedogled i dalje pokušavajući maknuti njegove ruke s mene.
„Znaš na što bih se ja mogao naviknuti?" stala sam na trenutak s cijelom tom predstavom i gledala ga u oči. Kao da me njegov glas hipnotizirao.
„Mogao bih se naviknuti na onakve trenutke od maloprije."
„E, pa nemoj."
Vratila sam mu. Dignula sam jednu obrvu u znak pobjede i nasmijala se. Nakrivio je glavu malo na jednu stranu i pogledao me. A onda se samo odjednom našla njegova ruka na mom vratu. Nisam ni stigla reagirati, a usne su nam bile na samo nekoliko centimetara. Stao je na trenutak, gledajući u moje usne. Zagrizao je usnicu.
„Znaš da ja uvijek dobijem što hoću."
To je bilo zadnje što je rekao, a onda me poljubio. Istom željom. Kao da sve što mi je htio reći, rekao je tim poljupcem. A onda sam shvatila. Djela, a ne riječi. Odnosno u ovom slučaju poljupci, a ne riječi. Sve što mi je htio reći, rekao je. Ali na svoj način. Toliko toga, da smo oboje ostajali bez daha. A onda se samo odmaknuo od mene. Prelazio mi je palcem preko obraza. Nasilno sam hvatala zrak, pokušavaući se izboriti da nešto kažem, ali nisam mogla. Mislim da nije bilo ni potrebe. A to je bio i cilj. Ostati bez riječi. Riječi nisu potrebne.
„Ti si kreten, znaš to jel da?" rekla sam između udisanja zraka.
„Upravo sam doživio najbolji poljubac u životu. Ako sam zbog toga kreten, onda sam najveći kreten na svijetu i ne žalim zbog toga."
„Nije bilo loše."
Bilo je i više nego savršeno. Ali nisam mu to mogla reći, premda je ionako već sve znao. Ali mogla sam i ja igrati tu igru.
„Livia?" zvučao je pomalo zabrinuto. Vjerojatno je pomislio da sam poludila.
„Što je? Ako si ti doživio najbolji poljubac u životu ne znači da sam i ja."
„Osim što si ostala bez zraka skoro."
„Ne, nisam."
Ispravila sam se i pročistila grlo. Napravio je jedan korak prema meni. Bilo mi je tako vruće.
„Užasno lažeš."
Smijao se i polako koračao prema meni. Ja sam hodala unatrag dok nisam rukama dotaknula zid. Taj hladni, vlažni, kameni zid. Godio mi je dodir nečega hladnog u ovoj prostoriji. Erik mi se skroz približio. Šah-mat pozicija. Kralj je zarobio kraljicu, uz malu pomoć.
„Ja ne lažem..."
A onda su se naglo otvorila vrata. Okrenula sam glavu i vidjela osobu kojoj sam se najmanje nadala. Nate. Sad kad sam ga vidjela izbliza, izgledao je kao pravi vitez u svakom smislu te riječi. Bio je ljut. Stisao je kvaku, tako da mu je šaka skoro postala bijela. Stajao je kod vrata i gledao u nas. Erik se odmaknuo od mene. Pogledao je u mene, pa u njega i onda mu je licem prešao izraz iznenađenja. A onda kao da je shvatio. Vilica mu se stisnula, a mišići napeli. Nisam mogla vidjeti što misli. Prije bi uvijek mogla vidjeti iz njegovog ponašanja, ali sad... Kao da je blokirao svaki dio da dođem do njega, a nisam mogla shvatiti zašto. U sobi je vladala grobna tišina, dok ju Nate nije odlučio prekinuti.
„Oprostite. Nisam znao da ste vas dvoje ovdje."
Krenuo je van i počeo zatvarati vrata. Erik nije rekao niti jednu riječ. Znala sam da se tijekom borbe dobro slažu, ali nisam znala kakav je njihov odnos izvan nje. Čini se da sad znam.
Nisam ga mogla pustiti da ode. Morala sam razgovarati s njime. Morala sam saznati zašto se tako ponaša. Zašto Lea Praker? Zašto mi nije ništa rekao? Imala sam toliko pitanja.
„Nate, čekaj..."
Krenula sam prema njemu. Zaustavio se, a vrata su se skoro zatvorila. Erik me pogledao i mogla sam vidjeti da je ljut. Ali morala sam to napraviti. Okrenula sam se prema Eriku. Znam da će biti bijesan. Stiskao je šake. Primjetila sam da se kontrolirao. Približila sam mu se i primila za ruke.
„Moram razgovarati s njim. Znam da sam užasna, ali stvarno moram."
„Livia..." ispustio je molićavi zvuk mog imena. Prekinula sam ga, stavivši dlan na njegov obraz i poljubivši ga. Bio je to kratki poljubac, koji je rekao sve bez riječi. Mogla sam osjetiti da se smirio. Pogledala sam ga pogledom koji je govorio da mi može vjerovati. Bože, pa to je Nate. Moj najbolji prijatelj.
„Samo ako priznaš da ti je ono bio najbolji poljubac u životu. Ne idem nikamo bez tog priznanja."
„Erik."
„Čekam."
Stajao je i gledao me u oči. Okrenula sam se i vidjela Natea naslonjenog na vrata. Gledao je po prostoriji kao da se dosađuje. Barem nije otišao.
„Dobro. To je bio najbolji poljubac u mome životu."
Gledao je u mene i kesio se. Pogledao je Natea i kimnuo glavom kao znak pobjede. Nagnuo se prema meni i šapnuo mi na uho: Nema na čemu. Osjetila sam njegov dah i kako me škakljao. Zatim je usnama okrznuo moj obraz. Nakrivila sam glavu, a on je već bio kod vrata kad sam ga pogledala. Namignuo mi je i zatvorio vrata za sobom. Vrata su se zatvorila uz glasan prasak, kao da je Erik htio naglasiti da i dalje nije zadovojan svojim odlaskom, a nakon toga je nastupila umrtvljena tišina.
Nate je stajao kod stola i prelazio prstima po glatkom materijalu. Buljio je u taj stol i nije me htio ni pogledati, a kamoli započeti razgovor. Čini se da ću to morati ja. Stavila sam ruke u džepove od svojih traperica i došla do stola. Sad smo stajali jedno nasuprot drugome, svatko na svom kraju stola. Pravila sam se da me zanimaju pukotine u stolu. Male, duguljaste i tanke.
„Nikad prije nisam bila ovdje."
Sranje. Loš početak razgovora. Digla sam pogled sa stola, da vidim Nateovu rekaciju, ali nije je bilo. Barem je ja nisam vidjela. Vratila sam se pukotinama u stolu.
„Zato što je ovo soba za sastanke Vitezova. Ne bi ni trebala biti tu, ali Erik..."
Trgnula sam se čim sam čula njegov glas. Ipak me doživio, ali je i dalje bio jako jako loš početak razgovora. Ostavio je da riječi vise u zraku. Prvi put sam čula da ga je nazvao imenom, a ne prezimenom. Nastavila sam pratiti liniju pukotina u stolu.
„Lea Parker?" samo je izletjelo iz mene. Iznenadila sam se koliko sam to smireno rekla. Nisam digla pogled sa stola, ali sam znala da on je i da je gledao u mene. Vjerojatno sam ga iznenadila.
„Što s njom?" glas mu je bio ravnodušan. Previše ravnodušan za nekoga tko je zaljubljen. Znala sam što radi.
„Kako misliš što s njom? Sve s njom. Mislim, Lea Parker."
„Ozbiljno, Livia? Ti si meni došla govoriti o njoj, dok si ti s Erikom."
Prestala sam gledati pukotine na tom glupom stolu i fokusirala sam se na njega. Nešto nije bilo u redu s njim. Držao je ruku na dršci mača i gledao svugdje samo ne u mene.
„Da. Jesam. Daj, Nate. Znaš i sam što se govori o njoj."
„Pa? Mene nije briga što ljudi govore."
Znala sam točno na što je ciljao, ali nisam znala zašto se nas dvoje svađamo. Ništa mi nije bilo jasno. I dalje me nije htio pogledati. Pogled mu je lutao svugdje, kao da je izgubljen u vremenu i prostoru.
„A mene je? Ako nisi primjetio Erik i ja smo zajedno."
„Ne može se ne primjetiti."
„Nate, što se događa?"
I tek tada me pogledao u oči. Duboko je udahnuo i prošao prstima kroz kosu. To je i dalje bio Nate. Njegove plave oči, kosa. Ali nešto nije bilo u redu.
„Ne znam. U zadnje vrijeme imam osjećaj kao...ne znam. Stalno sam loše volje, sve mi ide na živce. Ponekad mi dođe da nekoga razbijem."
„Pa si zato s Leom Parker?"
„Trebalo mi je nešto da mi odvrati pozornost od svega toga. Kad sam s njom ne mislim na to, nego se samo koncentriram na..."
Opet se zaustavio. I nije trebao nastaviti. Sve sam shvatila.
„Ali ona?"
„Livia, koji ti problem imaš s njom?"
„Nemam nikakav, samo... znaš i sam što se govori o njoj po školi. Ima deset puta boljih cura od nje."
Čak i kad sam to izgovorila osjećala sam se krivo. Zašto sam ja to njemu rekla? Nasmijao se i odmahnuo glavom.
„Ima deset puta boljih dečkiju od Erika."
Naslonio se na ormar i pogledao me svojim pobjedničkim pogled. Znak da se zaustavim, ali nisam mogla sad. Htjela sam to riješit jednom za svagda.
„Nate, zašto svaki put dođemo do te teme?"
„Zato što sam u pravu."
„Ne, nisi."
„Jesam i ti to znaš."
„Nisi. Ne razumijem čemu takvo izigravanje starijeg brata. Ne trebaš me štiti od loših dečkiju, mogu sama. Uostalom Erik nije jedan od njih."
„Ista stvar. Ne trebaš me štiti od loših cura, mogu sam."
Glas mu je bio ozbiljan. Očekivao je nekakvo primirje s moje strane. Čekao je moj odgovor, a ja nisam znala što da napravim. Stvarno sam htjela da prestane s pokušajem uvjeravanja da je Erik loš. Prekrižio je ruke na prsima i čekao. Tišina.
„Ali to je Lea Parker. Kad bi samo..."
„Livia." Prekinuo me. Neće odustati. Znam da neće. Uzdahnula sam. Oponašala sam ga. Stavila sam ruke na prsa i čekala. Nakon nekoliko sekundi gledanja u njegove ledeno plave oči, odustala sam. Nisam se htjela svađati s njim. Nedostajao mi je moj najbolji prijatelj.
„Dobro."
Rekla sam napokon i vidjela olakšanje na njegovom licu. Znala sam da se ni on nije htio svađati. Pružila sam mu ruku. Neko vrijeme je bila ispružena dok i on nije ispružio svoju. Dlan mu je bio hladan i grub. Rukovali smo se, a zatim me privukao u zagrljaj. Uronila sam glavu u njegov vrat. Slušala sam otkucaje njegovog srca. Bili su brzi, ali ujednačeni. Bio je smiren, to sam mogla shvatiti po njegovom disanju i onda sam iskoristila priliku. Morala sam probati još jedanput. Koliko god to nisam htjela reći. Mrzila sam mu govoriti o curama ili prenositi poruke od cura koje su me hvatale po školi kako bi mu prenjela njihovu poruku ili im rekla što je Nate jeo za ručak.
„Znaš, danas me pozdravila Samantha Ange, i tek sam tada shvatila kako je ona zapravo lijepa i..."
„Liv."
Udahnula sam. Okej, sad sam službeno odustala. On se neće predomisliti. On se nikad ne predomisli. Brzo sam promjenila temu.
„Smrdiš."
Odmakla sam se od njega i bolje ga pogledala. Smijao se i gledao me onim pogled ti to ozbiljno. Stvarno mu je dobro stajala ta oprema.
„Što? Samo sam iskrena."
„Nije da sam se borio prije nekih pola sata."
„To je bio prvi put da sam vidjela da se boriš i nikad ti neću oprostiti što mi nikad nisi dao da te gledam."
„Nisi me trebala vidjeti ni danas."
„Zašto?"
„Zato što ne volim da me ljudi gledaju. Ne oni koje znam."
„Ali zašto? Nate, stvarno se super boriš."
„Zato...što si ti dosadna. Eto."
Udarila sam ga šakom u trbuh i tek nakon što sam osjetila bol u šaci, shvatila da on na sebi ima oklop. Zajaukala sam, pa sam više zvučala kao mačka. Nate je došao do mene i pogledao mi šaku. Ostali su crveni tragovi po zglobovima, ali me cijela ta situacija podsjetila na onu maloprije s Erikom. Dok se Nate smijao i gledao moju šaku, kojoj nije bilo ništa, ali on se htio uvjerit da je nisam slomila, pitala sam ga nešto. Nešto na što sam pomislila dok sam vidjela one čistače kako čiste pod u areni.
„Na što ti misliš dok se boriš?"
Izgledao je kao da ga je udario grom. Pustio mi je šaku – očito nije slomljena i odmaknuo se od mene. Problijedio je. Kao da sam ga pitala detalje njegovog i Leinog spoja, što bi mu vjerojatno lakše palo. Nisam vidjela problem u pitanju. Ali očito je bio neki. Gledao je u svoje dlanove.
„Odakle ti sad to?"
„Samo me zanimalo. Mislim dok se boriš, treba ti nešto na što ćeš misliti, zar ne?"
„Da." Rekao je brzo i odsutno. Nisam znala da će mu tako zasmetati to pitanje. Nije skinuo pogled s dlanova.
„Pa? Samo mi nemoj reći da je Lea Parker, jer ću te ubit onda."
I stvarno hoću. Izmamila sam mu mali osmijeh na lice, ali je ubrzo nestao. Izbjegavao je odgovor.
„Ne mislim na nju."
Izdahnula sam. Sad mi je bilo lakše, ali me još više zanimalo na što misli. Možda na neki događaj?
„Onda? Na što misliš?"
Nastao je trenutak šutnje. Željno sam očekivala njegov odgovor. Podignuo je pogled i pogledao me u oči. Nasmijao se, ali to je više bio onaj ironični osmijeh. Kao da mu se sve to čini nevjerojatno. Moje pitanje, njegov odgovor. Nikad mu nije bilo teško nešto mi reći. Mi smo si sve govorili. I Nate je jako ozbiljno shvaćao doslovnost toga sve. Tako da sam morala slušati kako mu je bilo na spoju, kako se Ela ljubi – mračno doba Nateova života - ili kako je Keith na treningu imao gaće s uzorcima lava. Nikad nismo imali problema oko govorenja nečega jedno drugome, ali u zadnje vrijeme je to postao problem. I to veliki.
I sad je i dalje šutio. Gledao je po sobi i izbjegavao je moj pogled.
„Mislim na djevojku koja će biti moja. Mislim na to kako je branim od svih tih ljudi. Mislim na to da joj se ništa ne smije dogoditi, da je nitko ne smije povrijediti."
Ostala sam paf. Očekivala sam svakakve odgovore, ali ovaj nisam. Bila sam u šoku. Ali to je vjerojatno odgovor u stilu ovoga svijeta, škole, života, Natea. Nisam se trebala previše iznenaditi. Razumijem. Na to vjerojatno misli svaki Vitez. Naravno. Djevojka, kraljevna, princeza. San svakog Viteza. Život svakog čovjeka. Bajka cijelog svijeta.