Otkucaji Budućnosti

Chapter 3.

    Sjediti u trećoj klupi s desna je vjerojatno jedino mjesto gdje me profesor Wincon neće maltretirati. Prve klupe su zlostavljane činjenicom da to što sjede u prvom redu ne znači apsloutno ništa, odnosno to što sjede u prvoj klupi i trpe gospodina Wincona, koji svako malo udari šakom od stol, kako bi naglasio važnost njegova predmeta koji je usko vezan s našom budućnoću, ne znači da će zato dobiti pohvalu što su se usudili sjediti u prvoj klupi i što su voljni pratiti nastavu. Da, baš. Druge klupe pate od nedovoljne hrabrosti za sjedenje u prvom redu, treće klupe su neutralne, četvrte su nedovoljno zainteresirane, a za pete nema spasa u prolasku njegova predmeta. Kao i uvijek sjedila sam dovoljno uspravno, da profesor ne bi pomislio da mi je možda dosadno, s napola otvorenim očima i jednim uhom kroz koje je ulazilo gradivo o žrtvovanju i o temi da je život okrutan, i s drugim kroz koje je izlazilo. Na kraju tek saznamo da Sreću treba čekati i da će se pojaviti u obliku zgodnog, mladog, hrabrog mladića. To su one općenite priče o kojima slušam od kad znam za sebe. Na kraju godine, tek pred završni ispit, kad ćemo slaviti zadnji sat Ostvarenja Snova profesor će nam otkriti tajnu za sretan završetak. Wow. To je vjerojatno nešto što bi trebala iščekivati s puno entuzijazma, kao većina mojih vršnjaka, kao Nate, ali ne mogu. To zvuči toliko krivo. Kako netko može znati općenitu formulu za sretan završetak? To nije nekakva jednadžba koju možeš riještiti ako znaš formulu. Ljudi ne shvaćaju. Ne mogu ili ne žele. Vjerojatno sam se pogrbila ili nedovoljno neobraćala pažnju na poučno predavanje o Žrtvi i kako nam Život, ako smo dovoljno strpljivi, sve naše napore vrati u obliku Sreće, kad me profesor Wincon prozvao.
„Livia" rekao je oštro, polako dolazeći do mene. Toliko o tome da su treće klupe neutralne.
„Profesore" odgovorila sam smireno, sjela uspravno i pokušavala djelovati potpuno nevino. Streljao me pogledom, ali nisam htjela popustiti te sam uzvratila natrag. Nakon nekog vremena, i zagrobne tišine u razredu (ništa neobično od inače) profesor Wincon je samo kimnuo i nastavio pričati o Sreći i Životu.

Ovo je bilo blizu. Zapravo ni ne znam što se uopće dogodilo. Samo sam duboko udahnula i pokušala stvarno slušati ono što profesor Wincon govori, ali to je bilo tako teško. Prošla sam pogledom po razredu i sve što sam vidjela je hrpu učenika koji znaju što će biti. Znaju što žele. Zadržala sam pogled na Nateu. Status: četvrta klupa-nedovoljno nezainteresirani. Što je bilo potpuno netočno. On je bio iznimka. Vjerojatno je njega jedinoga zanimao taj predmet. Kad bolje razmislim, njega zanimaju svi predmeti u školi. On obožava ovu školu, ovaj svijet, ovaj život. On zna što će biti, i što želi biti. On je...

Budala koja ti se sviđa.
Puls?!
Imaš li ti možda još koje srce, osim mene?
Ali, kako si uspio?
O, vrlo jednostavno. Zapravo to uopće nije nešto strašno, samo je kršenje zakona, ali trebaš imati muda. Uostalom šanse da me uhvate su jedan naprema beskonačno. Pravila su tu da se krše.
Mislim da je u ovom slučaju zakon.
A ja mislim da ti skrećeš s teme.
Mi imamo temu? Ja sam mislila da si ti tu samo jer ti je dosadno.
Da imamo temu koju ti vješto izbjegavaš, ali zaboravljaš jednu stvar. Ja sam tvoje Srce i mene ne možeš prevariti. Znaš, ja sam dio tebe, ako to još do sad nisi primjetila.
On mi se ne sviđa i ti to znaš dobro. Ti to znaš bolje i od mene.
Sviđa mi se kako pokušavaš lagati, napreduješ.
S tobom nema smisla razgovarati. Mene uvjeravaš da je to istina kad i sam znaš da nije.
Ne trebam te uvjeravati.
Nemoguć si.
Želiš da ti se sviđa jel da?
S tobom nešto nije u redu. Kad smo zadnji put bili na pregledu? Da nisi možda počeo halucinirati?
Ja sam zdrav kao dren. Hvala na pitanju.
Ne vidi se baš. Uostalom uništavaš mi predavanje.
Da, zbilja. Ti sigurno želiš slušati profesora Wincona kako govori o Životu i budućnosti, ti koja si vjerojatno najveća protivnica ovoga svijeta.

Isklučila sam se na sekundu i stvarno pokušala slušati profesora Wincona. Unio se u predavanje kao i svaki put, toliko da je zaboravio udariti rukom od stol, što je bilo vrlo čudno.
„Život je prije bio potpuna tajna. Budućnost pogotovo. Zato vi trebate iskoristiti svoju i odlučiti tko ste i što želite biti. Sreća dolazi kad to zaslužite. Sreća dolazi ako odaberete dobro. Žrtva je..."
Na tom sam se djelu isključila. Ne mogu vjerovati da netko stvarno vjeruje u tu hrpu sranja. Zato sam se vratila jedinoj „osobi" koja mi može pomoći preživjeti ovo.
Puls?
Ja stvarno ne znam zašto ti želiš pričati sa mnom. Ovo predavanje je tako dobro.
Skužila sam. Predavanje je pušiona skupa sa ovom školom i cijelim ovim svijetom.
Možda bi trebala prestati razmišljati o Odabiru, školi, svijetu i jednostavno crtaj, piši i boli te ona stvar za cijeli svemir. To je samo Svemir, neće se ljutiti ako na jednu sekundu prestaneš misliti na njega.
Ne misliš li da je to malo nemoguće s obzirom da sam okružena ljudima koji su već odabrali, da moram ići u školu koja mi govori o tome da moram odabrati, da se cijeli moj život svodi na to hoću li odabrati dobro, jer pogodi što? O tome ovisi moja budućnost.
E, imam ideju. Prestani misliti toliko o tome! Uživaj u ovom trenutku. Sad.
Znam, ali je postalo teško.
Stvarno ne bih znao.
Hahahahaha
Znaš da ništa na kraju ionako neće biti kako ti želiš.
Znam, ali ipak ti zahvaljujem na tome što mi ubijaš nadu.
Oh, nema na čemu. I drugi put.
Stvarno ne znam što bih bez tebe.
Ja znam. Bila bi mrtva.
Lijepo što si se vratio. Nije ti stajala uloga mudraca.
Nisam nikad ni otišao.