Otkucaji Budućnosti

Chapter 4.

 Sat Ostvarenja Snova završio je rečenicom „Prvo pronađite sebe, a onda odlučite tko se, jer Odabir ste vi." Ta bi nam rečenica trebala ostati u glavi cijeloga života, i kako ćemo se u budućnosti pričati našog djeci i dati im taj savjet te napomenuti da nam je to rekao profesor Ostvarenja Snova, vrlo mudar i pametan čovjek. Da, baš. Možda u nekom drugom paralelnom svemiru. Strpala sam knjige u torbu i što prije pokušala izaći iz učionice. Puls se isključio. Vjerojatno ga je ubilo predavanje profesora Wincona. Koga ne bi? Žurnim koracima sam koračala prema učionici broj 4. Blok sat Snage Moći je jedino što me može vratiti u život. Svatko od nas ima jednu moć. Snovi, Sjećanja, Ideje, Želje. Skupljamo ih i možemo ih prikazati kako hoćemo i preko čega god hoćemo. Pomoću nekih predmeta, pomoću zraka, preko pisanja ili crtanja ili pak kao viziju. Stvar je u tome da ništa ne možemo zaboraviti. Svi smo mi Sakupljači. Oni koji imaju moć sakupljanja Snova i Sjećanja su glavni likovi u priči, a oni koji imaju moć sakupljanja Želja i Ideja su sporedni. Tako funkcionira ovaj svijet. Na satu Snage Moći razvijamo svoje moći, kako bi ih na kraju škole mogli u potpunosti koristiti. Bijeli hodnici su se napunili učenicima. Tišina je nestala i nastala je buka pomješana razno raznim glasovima. Htjela sam što prije doći do učionice. Nalazila se na 3. katu i to je bila najveća učionica koju smo imali u školi. Sva je ocrtana simbolima svakog Dara i svakakvim rečenicama koje su učenici ostavili prije nego što su završili ovu školu. Oduvijek sam htjela nešto napisati na te zidove, ali nisam mogla jer to smiju samo maturanti pred kraj školske godine, a sad kad sam maturantica i kad mi je ostalo još manje od pola godine u ovoj školi prije Odabira, nekako želim ostati samo sa željom da to učinim. Kretala sam se u suprotnom smjeru od većine učenika tako da mi je trebalo vremena da samo dođem do stepenica. Moje tijelo je vješto pokušavalo izbjeći sudar s ostalim učenicima koja su se samo žurila na sat. Došla sam do staklenih stepenica, koja su u našoj školi bila samo zato što je moderno imati staklene stepenice. Bilo je zabranjeno hodati po njima. Ne zato što bi se netko stvarno mogao ozljediti ako puknu stepenice, već zato što bi pukle stepenice. Znači, ako si želio stići na 3. kat ili bilo gdje, imao si dvije opcije. Prva, u slučaju da nisi klaustrofobičan ili se jednostavno želiš naguravati s drugim ljudima, ideš liftom, koji se nalazi odmah kod ulaza u školu. Druga je da ideš podzemnim hodnicima. Hodnicima Prošlosti. Uspjela sam u rekordnom roku doći do jedinog pravokutnika obojanog u crno, koji se isticao u cijeloj školi, odnosno okretnih vrata. Na svakom katu se nalazi jedan i to je jedino mjesto tamne boje u našoj školi, pošto je crna boja zabranjena već od 2034. godine kada je svjetska organizacija, koja upravlja ovim svjetom - Kaos zaključila da je to boja tuge i žalosti te da ona definira nešto nepravilno i poremećeno. Od tada ljudi u svom ormaru imaju samo jedan komplet crne odjeće za sprovode koja se smije nositi najviše mjesec dana. Žurnim korakom sam došla do crnog pravokutnika veličine vrata. Nisam htjela da me netko vidi, pa da moram voditi razgovor, koji bi bio nezanimljiv oboma, samo kako ne bi nastupila šutnja i tišina. A možda i zato što nisam htjela sresti Natea, barem ne još. Stvarno nisam htjela nastaviti onaj razgovor, koji je po meni završio onoga trenutka kada smo ušli u učionicu Ostvarenja Snova. Osjetila sam vibriranje svog mobitela, i zvuk da mi je stigla poruka, u stražnjem džepu svojih tamnoplavih traperica, zbog kojih sam bila završila kod ravnatelja na trosatnom uvjeravanju da su to tamnoplave traperice, a ne crne (kao da uopće postoje crne traperice) Uzela sam mobitel i vidjela da sam primila poruku od Natea. Okrenula sam se, da izgleda da ga pokušavam pronaći u slučaju da me gleda, ali je onda nakon nekoliko trenutaka mobitel opet zavibrirao i pojavila se mala ikona poruke na ekranu.

Nate: Pokušavaš pobjeći od mene, ha? :)
I druga, koja je glasila ovako:
Nate: Ne trebaš se truditi izgledati kao da me zbilja tražiš. Vježbam svoje metode kamuflaže. Nećeš ni znati gdje sam.

Nasmijala sam se i počela tipkati odgovor. Polako sam hodala prema pravokutnom obliku, gledajući u mobitel i smijući se Nateovim metodama za postanak pravoga viteza. Ali nekoliko sekunda poslije dobila sam još jednu poruku u kojoj je pisalo: Vidimo se u učionici :) Nasmijala sam se i napisala: Toliko o tome da neću znati gdje si. Spremila sam mobitel natrag u džep i taman kad sam bila na korak do crnog pravokutnika zabila sam se u nekoga. Nije to bio neki jaki sudar, tako da sam pala na pod ili nešto, već jedan obični sudar. Dignula sam pogled i vidjela Erika. Dečka kojeg želi svaka cura u ovoj školi, dečko koji ne želi odati što je, kako ne bi poremetio prirodni proces Odabira, dečko koji je savršen u svakom smislu te riječi. Crna razbarušena kosa, koja izgleda kao da se tek probudio, crne oči koje izgledaju kao da se gubiš u nekom trećem prostoru gdje nema ničega osim svemira, savršeno oblikovane usne, bijeli zubi koji nadopunjavaju osmijeh, savršene crte lica. Zakasniti ću, stvarno, ali moje tijelo se ne može pomaknuti, a oči ne skidaju pogled s njega. Srce mi je dalo kao elektronski udar koji mi je prostrujao cijelim tijelom poput munje, tako da sam se trznula.
Hvala Puls.
I stvarno sam mislila to. Duboko sam udahnula. Imala sam osjećaj da će mi trebati više zraka nego inače. Gledao je u mene, tako da mi je postalo neugodno. Tišina je bila prisutna, ako ne računamo žamor učenika koji razgovaraju o budućnosti i još malo budućnosti. Nisam bila sigurna tko je točno od nas kriv za ovaj sudar i šutnju, tako da sam prva počela. Nisam htjela još dugo ostati ovdje, jer ću već navečer čuti o tome kako se Gospodin Savršeni zabio u mene i kako mi je uputio čak dvije rečenice.
„Oprosti. Nisam te vidjela." Rekla sam pokušavajući ne gledati u njegove oči. U njima ima nešto, ali ne znam što. Samo znam da nije dobro gledati u njih, inače ću opet ostati paralizirana.
„Ne, ne. Ja sam kriv. Oprosti ti meni." Rekao je hrapavim glasom, tako da sam se naježila. Vjerojatno se tek probudio.
„Sve okej." Okrenula sam se i prislonila leđa na crni pravokutnik.
„Pretpostavljam da dame imaju prednost." Rekla sam i izmamila mu osmijeh. Stvarno se nije trebao nasmijati. Sad će to biti jedino što ću sanjati. Sranje. Stisnula sam oči i samo čekala kad će se ova vrata okrenuti.
„Ja sam Erik." Gledao me u oči i to nije bilo dobro. Taman kad sam mislila da ću posrnuti, vrata su se počela okretati i to nekom svojom brzinom. Htjela sam mu reći svoje ime. Zbilja sam htjela, ali eye kontakt me paralizirao. S njegovim očima je nešto krivo, toliko krivo koliko i dobro. Našla sam se na betonskom podu, sa starinskim lampama na zidovima koje su bile poredane svakih 2,5 metra. Davale su neobičnu narančasto-žutu svjetlost koja se širila hodnicima. Vlaga se mogla osjetiti u zraku, a svaki korak bi odjekivao. Nije bilo danjeg svijetla i nije bilo sunca koje te pokušavalo osljepiti. Bilo je mračno, a jedino svjetlo su bile starinske lampe u kojima su gorjele svijeće. Zidovi su bili kameni i hladni. Strop je bio popločan također kamenjem koje je spojeno zemljom kako bi imali osjećaj da stvarno jesmo pod zemljom. Mislim da se s razlogom zovu Hodnici Prošlosti. Obožavam boraviti u njima. To je jedino mjesto, osim osnovne škole, koje me podsjeća da na ovom svijetu ima nešto normalno. Nešto što je još uvijek ostalo isto, što nije namješteno, što je nepredvidljivo. Nešto što me podsjeća na prijašnji svijet koji je bio svoj. Udisala sam svježi zrak i pokušala ne misliti na Erika. Ne misliti na njegove prokleto crne oči, koje me svaki put odnesu u neki međuprostor. Nije to bila ljubav na prvi pogled kao u bajkama (to bi trebala doživjeti tek nakon svog 18. rođendana) Možda sam i jednim dijelom htjela da bude. Ne da se zaljubim, nego sam možda sam htjela nešto osjetiti. Bilo što. Nije mi trebao vatromet, samo mala iskra da znam da mogu. Da se mogu zaljubiti u nekoga. Nikad to nisam rekla Pulsu, ali sam znala da zna. Dio je mene i nemoguće je to skrivati od njega. Nisam se previše brinula oko toga. Samo još jedna nuspojava u ovom, očito nedovoljno, nenormalnom svijetu. Erik me privlačio. To je nešto na što ne mogu utjecati. Pokušala sam ne misliti na to i produžila korak. Stvarno nisam htjela zakasniti na sat Snage Moći. Svaki moj korak je odjekivao, a ja sam se pokušala koncentrirati na to da ih slušam. To me smirivalo. Kao neka nova vrsta glazbe. Uživala sam. Udisala sam svježi zrak koji se toliko razlikovao od onoga gore. Upijala sam zvuk svojih koraka. Nisam htjela otići odavde. Osjećala sam kao da se nalazim u nekom svom svemiru, kao kad bi gledala u Erikove oči. Uzela sam mobitel i stisnula gum sa strane. Bilo je 8.52. Imala sam točno tri minute da stignem na sat. Došla sam do kamenih stepenica koje su bile obrubljene svijetlim bijelim lampicama kako bi se isticale. Nalazile su se na samoj sredini Hodnika Prošlosti. Uvijale su se kao spirala i vodile sve do 4 kata. Kad bi se popeli na jedan kat, stepenice bi se razdvojile i vodile bi do prvog crnog pravokutnika i tako na svakom katu. Počela sam lagano trčati, jer nisam htjela zakasniti na svoj najdraži sat. Stepenice su se vijugale tako da mi se pomalo zavrtjelo u glavi, ali voljela sam taj osjećaj. Voljela sam osjećaj kad bi mi se barem na trenutak svijet činio zbrkanim i ludim. Stepenice su razdvojile i krenula sam putem osvjetljenim poznatim starim lampama. Naslonila sam leđa na crni pravokutnik koji se isticao kao da tamo ne pripada, što je i istina. Zatvorila sam oči kao i uvijek, i već u idućem trenutku svijetlo me pokušalo osljepiti. Polako sam otvorila oči kako bi se priviknula na svo ono poznato bijelo ludilo. Glava mi je pulsirala i pitala sam se što Puls izvodi. Vrata učionice nalazila su se odmah preko puta. Vidjela sam gospođu Beeks kako pije svoj poznati čaj od kojeg miriši cijela učionica i čita neku knjigu. Naočale su joj stajale na pola nosa, a prljavo narančasta kosa zavezana u neurednu punđu. Krenula sam prema učionici, kad se netko zabio u mene. Opet. Dignula sam pogled i susrela se s Nateovim ledeno plavim očima. Imao je onaj svoj poznati šarmerski osmijeh na licu.
„Bože, ti me stvarno želiš."
„I to si zaključio po tome što si se zabio u mene?" odmaknula sam se od njega i krenula prema učionici.
„Ja sam se zabio u tebe?" hodao je pored mene pokušavajući držati korak.
„Ja sigurno nisam. I što je uopće s onom tvojom kamuflažom? Mislila sam da ćeš me dočekati iza vrata i prestrašiti." Nasmijala sam se pokušavajući to zamisliti.
„Osim što su vrata staklena. Ali hvala što ismijavaš moje sposobnosti." Glumio je da se uvrijedio, ali znao je i sam da sam se šalila. Primila sam kvaku i otvorila vrata.
„Nema na čemu stari. I drugi..."
Ušla sam u učionicu i prvo što sam vidjela bile su njegove crne oči. A zatim sam se opet izgubila i našla u nekom trećem prostoru gdje su njegove oči bile jedino što sam vidjela.