Otkucaji Budućnosti

Chapter 22.

    „Pretpostavljam da taj izraz lica znači da je Erik napravio nešto daleko izvan pravila i uputa o savršenom dečku?"
Sjedila sam za stolom s olovkom u ruci, naslonjena na naslon stolice kao zadnji pijanac buljeći u prazan zid ispred sebe. Otkad sam se vratila od Erika nisam mogla prestati misliti na ono što mi je rekao. Razgovarao je s prvašicama? Zašto mi je to toliko smetalo? One su ipak bile samo prvašice, a on mi se zaklinjao na vječnu ljubav. Sve sam to znala, a ipak si nisam mogla pomoći. Zato kad sam došla u sobu, samo sam bacila ruksak na pod, sjela za stol i pokušala napisati taj esej za profesroa Wincona. Ali čini se da je to bilo nemoguće. Misli su mi samo lutale prema Eriku. Da ne spominjem da sam imala pogled koji bi mogao ubiti i čovjeka otpornog na metke. Zato kad mi je Jane postavila pitanje samo sam je ignorirala. Nisam htjela priznati da sam ljubomorna, ali to se vidjelo iz aviona. Ljudi su to mogli misliti, ali nisu smjeli reći naglas.
Ona je lakirala nokte. Odjednom sam i ja htjela imati nešto tako bezazleno u životu. Htjela sam raditi nešto potpuno obično i svakodnevno, pritom ne misleći na milijun drugih stvari. Trebala sam se smiriti. Vježbala sam disanje i puštanje misli da odlutaju u beskraj svemira, kad me prekinuo zvuk poruke na mobitelu. Jane se više nije obazirala na mene što mi je malčice i bilo drago. Nisam trebala sad još jednu osobu koja pita jeli sve dobro. Nisam ni bila sigurna želim li otvoriti tu poruku. Nisam ni znala od koga je, ali sam znala od koga želim da bude. Nate. Kad sam išla prema Eriku vidjela sam da mi je pisao nešto na chatu, ali sam prije toga zaključala mobitel. Htjela sam vidjeti tu poruku ako će mi je stvarno poslati. Trebala sam tu poruku, trebala sam pomirenje, trebala sam njega, svog najboljeg prijatelja. Zbilja nisam htjela da završimo školovanje u svađi. Zato kad sam ispružila ruku i uzela mobitel bila sam zbunjena. I iznenađena. Zapravo nisam znala što sam od toga dvoga više. Ime osobe koje se pojavilo na ekranu je ime koje sam se trudila što manje izgovarati, a još manje misliti. Bila je to Lea Parker. Iskreno prvo sam pomislila ne otvoriti tu poruku, jer pobogu što bi mene Lea Parker trebala u deset navečer? A onda kad sam malo bolje razmislila sigurno ni njoj nije bilo drago što mi je poslala poruku. Sigurno je bilo nešto važno. Moralo je biti.
Otključala sam mobitel i otvorila poruku. Sadržaj nje me još više šokirao.
Molim te što prije dođi u dvoranu. Hitno je. Mislim da Nate nije dobro.
Mislim da sam poruku pročitala više puta. Jednostavno nisam mogla vjerovati. Samo sam buljila u ekran i čitala. A onda kad sam shvatila sadržaj poruke, munjevito sam se digla sa stolice, uzela jaknu s vješalice i otrčala van. Jedino što sam još bila čula je Janeino deranje mog imena. Ali to nije bilo bitno. Činilo mi se kao da mi je trebala vječnost do dvorane, a zapravo sam tamo bila za pet minuta. Nisam osjećala hladnoću, bol u nogama od trčanja, grebanje hladnog zraka u grlu. Ništa od toga. Samo sam mislila na to kako da što prije dođem do tamo. Pokušala sam procesirati što se dogodilo. Što bi se moglo dogoditi. Zašto Nate nebi bio dobro? Zašto je Lea zvala mene? Da nije u nekakvoj opasnosti? Ali onda sigurno nebi zvali mene. Svejdno, nisam se mogla oterasiti tog osjećaja, sve dok nisam čula Pulsa.
Nate je dobro.
Puls? Kako ti to znaš? Jesi siguran?
Osjećam to i siguran sam, da. Fizički je sasvim dobro još uvijek.
Kako misliš još uvijek? I kako misliš fizički?
Ajme Liv. Samo dođi što prije. Vidjet ćeš.
Puls?!
Sve će biti dobro.
I samo se isključio. Nije bilo smisla pokušati ga vratiti natrag da razgovara sa mnom. Znala sam da neće doći, a ionako sam već bila ispred dvorane. Vrata su bila otvorena i tihim korakom sam ušla unutra. Nije bilo nikoga. Samo jezivi mrak i još gora tišina. A onda sam osjetila vibriranje mobitela u džepu. Uzela sam ga i vidjela da me zove Jane. Ako se ne javim neće me nikad pustiti na miru. I zato sam prstom skliznula po zelenoj sklušalici.
„Jane?" govorila sam najtišim glasom kojeg sam mogla proizvesti.
„Jesi ti normalna?! Gdje si samo tako izjurila u pola noći?" derala se.
„Moram nešto obaviti." Trudila sam se zvučati što smirenije. Stvarno nisam imala vremena za ovo.
„Obaviti? Pod obaviti misliš li na Erika Lostera?" glas joj je sad bio tiši i pun nade. Zakolutala sam očima.
„Jane moram ići."
„Naravno. Samo kad se vratiš pričaš mi sve detalje. Obavezno."
Naglasila je riječ obavezno, ali nije to trebala napraviti jer sam znala da se neću izvući iz toga. Zato sam samo prekinula poziv i vratila se mraku.
A onda sam čula lupanje. Isprekidano, ali jako. I neki glas. Nježan, uplašen ženski glas. Dopiralo je iz teretane. Potrčala sam prema tamo. Vrata su bila otvorena i nisam mogla vjerovati svojim očima. Nate. Imala sam osjećaj kao da ga godinama nisam vidjela. Bio je gol do pasa i udarao je vreću za udaranje. Bez rukavica. Vidjela sam kako krv curi niz šake, ali nije prestajao. A onda malo dalje od njega s rukama na licu bila je Lea Parker. Odjevena u obične traperice i malo preveliku zelenu majicu. Shvatila sam. Bila je Nateova. Nije me mogla vidjeti jer mi je bila okrenuta leđima, ali zato me Nate vidio. I čim sam ušla u prostoriju prestao je udarati i naši pogledi su se sreli.
Kao da me udario strujni val. Srce mi je kucalo brzinom svjetlosti, koljena su mi počela klecati, a dlanovi znojiti. Dok me gledao tim svojim ledeno plavim očima bila sam negdje drugdje. Vratila sam se u ono vrijeme kad smo bili nerazdvojni, kad smo bili djeca koja su mislila da mogu osvojiti svijet. A onda je samo tako skrenuo pogled i nastavio udarati po vreći. Svaki udarac je odjekivao praznom teretanom. Dok sam gledala kako se znoj i krv cjedi niz njegovo tijelo nešto u meni se slomilo. To nije bio Nate. Ne onaj kojeg ja poznajem.
Nečija ruka me dotaknula po ramenu i tek sam tad shvatila da je Lea Parker stajala do mene. Oči su joj bile crvene i natečene od plakanja. Izraz lica joj je bio smiren, ali u očima se nalazio strah.
„Hvala ti što si došla. Stvarno nisam znala koga drugog pozvati. On..."
Zastala je i nakratko vratila pogled prema njemu. Jedna suza joj je skliznula niz obraz. U tom trenutku sam shvatila da ona njega voli. Stvarno voli.
„Radi ovo već sat vremena. Ne razgovara, ne sluša, ništa. Samo udara tu glupu vreću. Pokušala sam ga zaustaviti, ali me ne sluša. Ako ovako nastavi bojim se da će se ozljediti. Znam da vas dvoje ne razgovarate i da ste posvađani, ali molim te, molim te pokušaj ga zaustaviti."
Glas joj je bio pun očaja, a oči pune nade. Zbilja je mislila da ga ja mogu nagovoriti da prestane. Možda sam mogla prije, ali sada dok smo posvađani, ja sam zadnja osoba na svijetu koju će poslušati.
Ipak dok sam gledala Leu kako plače znala sam da joj to ne mogu napraviti. Ona zbilja vjeruje u mene i moram barem pokušati.
Kimnula sam glavom i uputila joj mali smiješak. Čini se da joj je to bilo dovoljno. Stisnula mi je ruku i pogledala me pogledom punim zahvale. A zatim je samo otišla. Okej, to mi nije bilo u planu. Nisam mislila da će nas ostaviti same. Nije bila stvar straha. Znala sam da me Nate nebi ozlijedio, samo sam trebala podršku.
Cijelo ovo vrijeme dok smo Lea i ja razgovarale Nate nije prestajao udarati tu prokletu vreću. Iskreno nisam imala pojma kako ga zaustaviti, ali sad kad sam mu se približila znala sam da moram. Nisam ga mogla gledati više takvog. Nisam mu mogla dopustiti da se ozbiljno ozlijedi. Znam da bi mogao i to me najviše plašilo od svega.
Napravila sam još dva korak prema njemu. Teško sam disala. Zaboravila sam kad sam mu zadnji put bila ovako blizu. Imao je skorene krvi na šakama, ali ona i dalje nije prestala teći. Svakim novim udarcem rane su mu se samo još više otvorile. Izraz lica mu je bio bezizražajan. Kao da nije osjećao bol, ali znala sam da ga boli. Morala sam to zaustaviti.
„Nate..." rekla sam što sam nježnije mogla. Bolio me svaki njegov udarac u tu prokletu stvar. Trznuo se na moje izgovaranje njegova imena, ali nije prestajao.
„Nate, prestani." Ništa. Samo hladan pogled prikovan za vreću. Nisam očekivala da će prestati samo ako mu to kažem. Znala sam da će biti teško. Pogledala sam u svoje cipele i primjetila lokvu krvi ispod njega. Okej znači to je sad već ozbiljno. Morala sam poduzeti drastične mjere.
„Nate prestani odmah! Ozljedit ćeš se."
Bum. Bum. Udarci su odjekivali. Deranje nije upalilo. Sad sam već pomalo paničarila. Ako ga ubrzo ne zaustavim morati će ići šivati šake. Gledala sam po teretani tražeći nešto čime bi ga mogla zaustaviti, ali sve što sam vidjela su bili utezi, šipke i sprave. Ništa od koristi. Samo je morao prestati udarati. Kad bih barem našla nešto u što nebi udario... A onda sam se sjetila. Prije nego što je još jednom udario brzo sam stala ispred vreće. Zagrlila sam je rukama od iza i leđima se naslonila na nju. To ga je iznenadilo, ali svejedno nije stao. Krenuo je prema meni. O moj Bože. Neće to napraviti. Gledala sam ga u oči. Iz njih je sijevao bijes. Neću se maknuti. Neće to napraviti. Neće to napraviti. Neće to napraviti. Njegova ruka je i dalje išla prema meni. Nisam zatvorila oči. A onda se čuo udarac i sljedeće što sam vidjela bile su njegove oči nekoliko centimetara odmaknute od mojih. Njegova šaka našla se iznad moje glave. Osjetila sam njegov dah na obrazu i miris njegovog šampona pomiješanog sa znojem. Disao je plitko i ubrzano. Ja sam disala plitko i ubrzano. Zbog svega što se dogodilo. Nije se maknuo. Samo je i dalje tako stajao gledajući me u oči. Zaledila sam se. U njima nije više bilo ničega. Samo hladan i prazan pogled pun bijesa. Progutala sam slinu.
„Dosta je."
„Makni se." glas mu je bio toliko hladan da sam se naježila.
„Neću. Nema šanse."
Prkosno sam ga gledala u oči dajući mu do znanja da nema nikakve šanse da se maknem odavde.
„Livia makni se odavde ili..."
„Ili što? Udarit ćeš me? Hajde onda udari me. To je jedini način da me makneš odavde."
Ustuknuo je. Nije ovo očekivao. Pogledom me proučavao, ali znao je da sam rekla istinu. Znao me predobro.
„Ne trebaš li ti biti negdje drugdje? Zašto si uopće ovdje? Što hoćeš?"
„Pa tvoja djevojka mi je poslala poruku jer se zabrinula za tebe, a kad sam te vidjela vidim da se zabrinula s razlogom. Kojeg vraga radiš?"
I dalje smo bili u istoj poziciji. Njegova šaka se nije micala s te vreće poviše moje glave. Samo se sad približio tako da sam osjetila toplinu njegova tijela.
„A što misliš da radim? Treniram."
„Nitko ne trenira u deset navečer i pogotovo ne ovako."
„Onda se čini da sam ja prvi."
Još jedan cenitimetar i neću moći disati. Nisam se mogla maknuti odavde jer sam znala da bi nastavio. Zato je namjerno ovo radio. Spustio je pogled na moje usne. Sranje, Nate. Nemoj.
„Neće se tvoj dečko brinuti gdje si?"
„On ne zna gdje sam. Nate što se događa s tobom?"
Oblizao je usne. Bože bio mi je preblizu. Stvarno stvarno preblizu. Nisam mogla dopustiti da se to dogodi. Nisam to mogla napraviti Eriku, ali ako je to cijena koju ću morati platiti da prestane...
„Ne bojiš se?"
„Naravno da ne."
„Ne bojiš se da ću ti napraviti nešto?"
„Nate poludio si. Zašto bi te se bojala?"
„Zato što te sad stvarno želim poljubiti i bojim se da ću to i učiniti."

H