Otkucaji Budućnosti

Chapter 14.

    „Ja ne mogu vjerovati."
To je bio vjerojatno već minimalno dvadesti put da je Jane to rekla. Hodale smo prema prema školskoj dvorani na turnir. Jučer kad sam se vratila, nje nije bilo, pa sam se samo strovarila na krevet i zaspala. Zakasnila bi da me Jane nije probudila. Ja sam držala termosicu s vrućom kavom koju sam obujmila dlanovima. Vani je bilo užasno hladno, čak i za zimu. Padao je lagani snijeg, nišat posebno, ali dovoljno da se zadrži na podu. Dok smo hodale prema dvorani ispričala sam joj sve, osim onog dijela s Pulsom i možda sam izostavila neke dijelove na mostu. Pokušala sam joj to sve ispričati u tišini, ali ona je svako malo govorila 'što' i to tako glasno da su se svi okretali prema nama. Na kraju sam se prestala truditi. Svi su išli prema dvorani, i na svaki Janenin vrisak, par cura bi se okrenulo i pogledalo u našem smjeru. Nisam se obazirala na njih. Otpila sam gutljaj kave i pustila da mi vrela tekućina teče grlom. To mi je pomagalo da ne dođem u obliku sante leda u dvoranu. Jane je poskakivala s rukama u džepovima svog narančastog kaputa. Bila je uzbuđena više od mene.
Biti će čudno. Ne znam, zna li uopće Nate da ću doći. Nadam se da pretpostavlja ili da mu je barem Erik rekao.
U daljini sam vidjela školsku dvoanu. Bila je u obliku gigantske jabuke. Inače crvena, ali sada je bila prekrivena snijegom. Pokušaj pretvaranja motiva bajki u arhitekturu. Dosta dobar pokušaj. Iako neprilično za školsku dvoranu u kojoj se upravo održava turnir u mačevanju. Ironija. Nasmijala sam se dok sam ispijala još jedan gutljaj kave. Jane mi je uzela termosicu iz ruku i otpila jedan gutljaj. Odmah sam osjetila nedostatak topline u dlanovima i automatski ih stavila u džepove svoje svijetlo-smeđe zimske jakne. Jane me pogledala i nasmijala se. Bilo je nešto u tom osmijehu.
„Što?"
„Izgledaš predobro."
Odmjerila me i namignula mi. Zatim je otpila još jedan gutljaj kave. Uzela sam joj teromsicu iz ruku i obujmila je dlanovima.
„To kažeš samo zato što si me ti natjerala da se tako obučem."
„Losteru će ispasti oči."
Na spomen njegovog imena, dvije cure koje su prošle pored nas su se okrenule, odmjerile nas te nastavile hodati. Hodale su u visokim lakiranim čizmama i to brzim korakom. Gledala sam ih i pokušavala shvatiti kako im to uspijeva. Mislim, nosim i ja štikle, ali tolike...
„Glupače."
Rekla je Jane ispod glasa. Došle smo do samog ulaza u dvoranu. Nije bilo reda, što je bilo čudno. Iako nikad nisam bila na tom turniru, znala sam po Janeninim pričama da se inače stoji u redu. Na ulazu je bio veliki natpis: Gradsko natjecanje u mačevanju. Nisu mogli biti očitiji. Jane me još jednom odmjerila prije nego što smo ušle.
„Ponosna sam na sebe."
Zakolutala sam očima i nasmijala se. Uzela me pod ruku i ušle smo zajedno. Inače je to bila obična školska dvorana, ali sada je izgledala kao arena, gdje su se borili gladijatori. Naravno, tribine nisu išle toliko visoko, ali su išle u krug. U samom središtu je bio parket. Neka sjedala su već bila zauzeta. Jane me povukla za ruku. Bilo je zagušljivo, kao da je netko pušio cijelu noć i to u velikim količinama. Skrenule smo lijevo. Hodale smo izvan tribina, nekim putem koji je djelovao kao dugi hodnik koji vječito skreće. Ipak smo se nalazili u 'jabuci'. Ljudi su prolazili u suprotnom smjeru od nas, neki su hodali iza nas. Vidjela sam Walta i Briana malo dalje ispred nas. U rukama su imali neki plakat, ali prije nego što sam uspjela pročitati što piše na njemu, samo su nestali. Jane me vukla za sobom. Skoro sam se ugušila od svih tih parfema koje sam osjetila. Svi su bili pomiješani i skoro sam povratila. Jedino dobro je bilo što nitko nije obraćao pažnju na nas. Svi su bili zauzeti zauzimanjem mjesta na tribinama. Taman smo došle do jednog ulaza i baš kad sam pomislila da ćemo skrenuti, Jane je i dalje nastavila hodati. Pogled mi je i dalje bio na tom ulazu. Zaustavila sam se.
„Jane, zašto ne možemo jednostavno ući na onaj ulaz. Čini mi se skroz okej."
Tek sam sad shvatila da sam se zadihala. Skinula sam kapu s glave. Bila je mokra, od pahuljica koje su se otopile kad smo ušle unutra.
„Zato što hoću prvo nešto provjeriti."
„Pa, mogu te ja čekati onda gore?"
„Okej, ali propustiti ćeš cijelu zabavu. Mislila sam da želiš vidjeti Erika."
Bila sam zbunjena dok se ona samo smijala. Naglasila je riječ vidjeti. Želim vidjeti Erika, ali i vidjeti ću ga. Zabava? I kakve veze je imalo to s Erikom? A onda sam shvatila.
„Stvarno Jane?"
Slegnula je ramenima. Oči su joj se sjajile i vidjelo se da je nestrpljiva.
„Ideš li ili ne?"
Poskakivala je na mjestu, dok su ljudi prolazili. Jedan dio mene je htio otići tamo, ali tamo je bio Nate i bilo bi jako neugodno. Uostalom, ne želim dati povoda drugima za još jedan trač. Iako...ne Livia. Ne ideš.
„Ne, hvala. Čekam te gore."
Ne mogu vjerovati da sam to rekla. Ali ne mogu. Ne mogu ga vidjeti takvog. To bi u meni samo probudilo sve što pokušavam potisnuti.
„Možda se vratim s nekim slikama." Namignula mi je.
„Jane!"
Ali nije me čula ili je pa me ignorirala. Koraci su joj poskakivali, a njezina kosa koja je ova put bila spuštena je poskakivala zajedno s njom. Okrenula sam se i krenula prema jedinom ulazu kojeg sam vidjela osim onog na početku. Popela sam se betonskim stepenicama. Dok sam otkopčavala jaknu netko se zabio u mene. Digla sam pogled i nisam ni shvatila da sam se već bila popela i došla do tribina.
Nasuprot mene je stajao dječak. Bio je vrlo mlad. Na sebi je imao bijelu majicu s natpisom: Naše buduće kraljevne nas čekaju. To je bio slogan Kluba Vitezova. Nasmijala sam se. On me samo gledao s plavim očima. Gledao me s...divljenjem? Nisam shvatila, a onda je pročistio grlo i ispravio leđa, da izgleda viši, a i dalje mi je bio negdje ispod ramena. Njegova rudlava smeđa kosa samo ga je činila još mlađim.
„Oprosti. Livia Rams?"
Sad je već bio uzbuđen. Kako on zna moje ime? Obrisao je dlanove od hlače i još čvršće stisnuo mali bijeli papirić u desnoj ruci.
„Da? Kako ti znaš moje ime?"
Nisam htjela zvučati bezobrazno, ali bila sam zbunjena. Bio je tako sladak.
„Oprosti. Ja sam Dave. Erik me zamolio da te odvedem do tvog mjesta."
Ispružio mi je ruku. Prihvatila sam je, a on se osmijehnuo. Dlanovi su mu bili vlažni, pa ih je brzo povukao.
„Oprosti. Znoje mi se dlanovi kad sam nervozan."
Nasmijao se, ali iza tog osmijeha je stajala nervoza i to se moglo vidjeti. Još uvijek sam bila iznenađena. Imala sam svoje mjesto? Erik je poslao dječaka da me odvede na moje mjesto? Stajali smo na samom prolazu i svako malo me netko gurnuo ramenom kako bi mogao proći. Dave me i dalje gledao.
„Mog mjesta?"
„Da. Blizu je. Pokazati ću ti."
Prošao je pored mene i krenuo dajući mi znak da ga slijedim. Bilo mi je neugodno. Stvarno nije bilo potrebno, za svim ovim. Jane će me ubit kad vidi da me nema. I poluditi će usput, radi cijele ove situacije. Držala sam se rukom za ogradu. Prolazili smo duž cijelog prvog reda, a onda su se pojavile stepenice. Dave se svako malo okrenuo da vidi pratim li ga, a ja bi mu uzvratila osmijehom.
„Erik te dobro opisao."
Nisam ga baš dobro čula. Prošla sam pored par dečkiju koju su lupali bubnjevima i derali se nešto, što nisam razumjela, ali sam zaključila da nisu iz naše škole. Skrenuli smo desno i počeli se spuštati malim stepenicama. Mislila sam da je ono prvi red.
„Što si rekao?" pitala sam ga ljubazno.
„Rekao sam da te Erik dobro opisao."
Odmah ispod prvog reda, malo naprijed, nalazilo se nekoliko stolica. Bile su drugačije od onih na običnim tribinama. Bile su veće, imale su naslonjač, i činilo se da su bile udobnije. Nekoliko ljudi je već sjedilo. Došli smo do zaštitara koji je stajao ispred crvenog užeta koji je bio zakvačen između dva mala metalna stupića. Isto kao u klubovima. Dave je samo kimnuo zaštitaru, a on mu je namignuo i pustio nas unutra. Bila sam u šoku.
„Ozbiljno?"
Sad smo se spuštali stepenicama koje su imale veliki razmak između, pa nam je trebao neko vrijeme dok dođemo, pretpostavila sam, do prvog reda.
„Da. Rekao je da samo tražim najljepšu djevojku na turniru."
Osjetila sam kako mi se obrazi žare i prvi put sam bila zahvalna što je Dave bio ispred mene da me ne vidi. On nije normalan. Sve ovo nije normalno. Došli smo do skroz prvog reda. Dave me pustio naprijed i pokazao rukom na broj sjedala. Broj pet. Sjedalo do mene je sjedila neka cura. Bila mi je poznata. Kaput, kosa, Jane? Nisam mogla vjerovati. Kako je ona dospjela tu? Primjetila me tek kad sam sjela do nje. Na njezinom licu je bio osmijeh kojeg dugo nisam vidjela. I ona je bila iznenađena i šokirana kao i ja. Dave je stajao ispred mene. Nisam ga htjela ignorirati, ali Jane me stalno povlačila za rukav.
„Moram još samo nešto napraviti."
Rekao je i odmah su mu obrazi pocrvenili. Vidjelo se da je nervozan, ali nisam mogla shvatiti zašto.
„Nećeš sjediti tu s nama?"
Htjela sam da sjedi s nama. Taj dečko mi je postao tako simpatičan u svih pet minuta koje sam provela s njime. A i bio je tako sladak.
„O, ne. Ja ću biti dolje s Erikom."
Osjetio se ponos u njegovu glasu. Bila sam iznenađena. On će biti dolje s Erikom. Ali dolje se natječu. Neće valjda...
„Nećeš se valjda i ti natjecati?"
„Da bar, ali ne mogu. Nemam dovoljno godina. Ja mu samo pomažem."
Laknulo mi je. Jane je ušutila i prestala s povlačenjem rukava. Sad je i ona gledala Davea i mogla sam joj vidjeti na licu da je i njoj taj mali sladak.
Dave je skakao s noge na nogu i bio jako nervozan. Svako malo je brisao ruke od hlače i stiskao onaj papirić u ruci.
„Dave?"
A onda je samo zatvorio oči, približio mi se i poljubio me u obraz te se brzo odmaknuo od mene. Bila sam u šoku, Jane je bila u šoku, a on se sav zarumenio. Prestigao me prije nego što sam išta stigla reći.
„To ti Erik šalje. Kao i ovo."
Pružio mi je papirć. Uzela sam ga. Bio je vlažan, ali to mi nije smetalo. Nisam ga htjela odmah otvoriti. Gledala sam u Davea i divila mu se. Njemu je bilo neugodno. Taman kad se krenuo otići zaustavila sam ga.
„Dave!"
Okrenuo se. Zbunjenost mu je prelazila licem, ali i preplašenost. Ne misli valjda da se ljutim na njega.
„Dođi."
Pokazala sam mu rukom da dođe. Ignorirala sam Jane i sve oko sebe. Stao je isprd mene, uplašena lica. Zar je stvarno mislio da se ljutim na njega? Primila sam ga za ruku i približila sebi. Nagnula sam se i utisnula mu poljubac u obraz. Zacrvenio se. Stavio je dlan na mjesto gdje sam ga poljubila i gledao me. Bio je u šoku. Nasmijala sam se i pustila mu ruku.
„Da to prenesem Eriku?"
„O, ne. To je bilo za tebe. Hvala ti."
Nasmijao se najvećim osmijehom kojeg sam vidjela i potrčao natrag. U zadnje vrijeme vidim puno ljudi s najvećim osmijesima na licu.
Stisnula sam u šaci, nadajući se da me jane neće tjerati da ga sad pročitam. Htjela sam ga pročitati sama. Ipak je bio namjenjen meni. Čim je Dave otišao Jane je počela sa stotinama pitanja i to sve odjednom. Nisam je mogla pratiti.
„Što? Tko je Dave? Zašto smo nas dvije ovdje? Poljubio te? Erik ti to šalje? Jesi ga vidjela? A papirić?" sve je to izgovorila u jednom dahu. Pola toga je nisam razumjela, samo nek dijelove i riječi, a ona me gledala puna nade, čekajući odogvore na sva njena pitanja.
„Jane, ja nemam pojma što se događa. Dave je dječak koji me doveo ovdje, na moje mjesto. Poslao ga je Erik. A ovo ostalo znaš sve, mislim i sama si bila tu i vidjela što se dogodilo. Bolje je pitanje kako si ti tu završila?"
Dignula sam obrvu u znak da očekujem odgovor. Kratki osmijeh joj je prošao licem, a onda ga je zamijenila uzbuđenost. Kao da je cijelo ovo vrijeme čekala da je samo to pitam. Stavila je kosu iza uha i okenula se prema meni.
„Pa, otišla sam do muške svlačionice i..." prekinula sam je. Iznenadila sam se, a ona je to rekla kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao da ide kupovati kruh u dućan.
„Ti si stvarno otišla tamo..."
„Jeli to bila izjava ili pitanje? Nije bitno, uglavnom, otišla sam sa stražnje strane kako me nitko ne bi vidio. Tamo je svom srećom bio mali prozor. Samo sam se popela na prste i vidjela sve. Tamo je bio i Brandon, Keith, Nate..."
„Okej, okej. Samo prijeđi na bitno."
„Ovo nije bitno?" šokirala se mojom prijašnjom izjavom. Toliko da me pogledala kao da imam temperaturu, pa je to razlog zbog kojeg buncam i govorim gluposti.
„Nate je moj najbolji prijatelj. Nije baš da želim slušati kako..."
Nisam ni mogla dovršiti rečenicu. Pogledala sam prema parketu koji je bio udaljen od nas nekoliko metara. Bili smo dosta iznad parketa, ali opet ne toliko visoko. Izašli su neki ljudi i počeli brisati pod. Pitala sam se koja je njihova priča.
„Što? Kako ima predobro tijelo? Svaki mišić mu se ističe i..."
„Jane. Stvarno me ne zanima."
„Imaš pravo. To bi trebala reći Lei Parker."
„Čekaj. Što?"
„Nije ti rekao? Opa. Lea Parker i Nate su zajedno. Znaš, priča se to po školi, ali ne toliko koliko o Losteru i tebi."
Nisam znala što reći. Bila sam u šoku. Danas me stvarno puno toga iznenadilo. Bilo mi je drago zbog njega, ali Lea Parker? Jane me gledala s znatiželjom. Očekivala je moju rekaciju i koliko sam vidjela i ona je bila iznenađena što to nisam znala. Toliko o tome da mi je Nate najbolji prijatelj, a ne znam što se događa s njime. Nisam znala što reći. Samo sam piljila u dva čovjeka koja su i dalje brisala pod.Nisu preskočili niti jedan dio, sve se sjajilo od tragova koje je ostavila krpa namočena vodom.
„Zapravo ne znam koliko će to zanimati Leu, pošto ona sigurno zna sve."
„Kako to misliš zna sve?"
Zašto sam bila ljuta? Pogriješila sam. Cijelo vrijeme sam se bavila cijelom tom situacijom s Erikom, da nisam ni pitala Nate jel ima nešto novo u njegovom životu. Nisam ni znala da trebam pitati, inače mi je uvijek sve govorio.
„Kad sam rekla da su zajedno, mislila sam doslovno da su bili zajedno."
Doslovno? Pitanja su mi prolazila glavom, a onda sam shvatila. Licem mi je prošao užas. Nije valjda. Ne s njom. Prošla sam prstima kroz kosu. I to se sve pričalo po školi, a ja nisam imlaa pojma? Isuse.
„Ubit ću ga."
I tek kad me Jane pogledala shvatila sam da sam to rekla na glas. Po njezinom izrazu lica mogla sam shvatiti da joj ništa nije bilo jasno.
„Livia?"
„Od svih cura baš s njom."
„Bolje to nego s Elom."
Slegnula je ramenima i zavalila se natrag na svoje sjedalo. Stvarno su bila udobna. Bila su od nekog finog mekanog materijala. Kad sam prošla prstima po rukohvatu, naježila sam se. Udubila sam se u sjedalo i gledala ispred sebe. Ona dva čovjeka su nestala s parketa. Čulo se zviždanje, lupanje bubnjevima, deranje. I sve mi je to godilo. Sve je bolje od proklete tišine.
„Nisi mi rekla kako si dospjela ovamo."
„Oh, da. Pa Loster me vidio kako špijuniram, pa je izašao van, s majicom na sebi, i pitao me za tebe. Rekla sam da me čekaš na tribinama, a onda mi je pokazao gdje da sjednem i rekao da ćeš ti brzo doći. Nije mi ništa bilo jasno, ali ja sam dobila svoje, pa sam došla ovdje i čekala te."
„Dobila svoje?"
„Pod to mislim minimalno tjedan dana lijepih snova. Nemamo svi Erika Lostera za dečka. Neki od nas se moraju snaći."
„Ketih, Luke, Brian..."
„Okej, shvatila sam. Ali oni nisu Erik Loster."
Zakolutala sam očima. Ispustila je neki zvuk kao znak pobijedila sam i stavila noge na ogradu ispred nas.
Nisam bila sigurna kad će to sve početi, ali sam se nadala da će brzo. Tribine su sve bile pune i nije se imalo što više čekati. A onda sam začula zvuk potpetica kako se spušta stepenicama. Nisam se previše obazirala na to, sve dok taj zvuk nije došao skroz do mene i skrenuo lijevo na dva slobodna mjesta. Ela. Naravno da se nekoga čekalo. Jane mi je uputila pogled, a ja sam samo slegnula rameninma i ignorirala Elu. Osjetila sam njezin pogled na sebi, ali tako me nije bilo briga.
Začuo se zvuk truba. Ispravila sam se kako bi boje vidjela što se događa. Sva svijetla i reflektori su bili uprti dolje na parket. Čuo se ravnateljev glas kako odjekuje dvoranom.
„Dobrodošli na Gradsko natjecanje u mačevanju. Svim školama želimo dobrodošlicu, a njezinim natjecateljima sreću. Nadam se da ćete uživati u današnjem turniru. Sretno svima. I neka najbolji pobijede."
Ravnatelj nikad nije bio čovjek od previše riječi. Okretala sam se pitajući se odakle je taj zvuk dolazio, ali nisam uspjela ništa vidjeti. Vratila sam pogled dolje. Počelo je zviždanje, deranje, vrištanje, sviranje, lupanje. Sve u isto vrijeme. A onda sam i shvatila zašto. Natjecatelji su počeli izlaziti na parket. Laganim trkom, izlazili su jedan po jedan. Prvi je bio Erik, koji je predvodio kolonu. Na sebi je imao smeđe hlače, gore je imao nešto nalik oklopu od kože i crvene boje. Oko pasa mu je stajao remen na kojem se nalazio mač. Podlaktice su mu bile prekrivene smeđom kožom, čvrsto zavezane. Kao čarape, ali puno elegantnije. Koračao je u teškim prljavo crvenim čizmama, koje su vše vukle na boju zemlje. Iza njega su istrčali ostali. U točnom razmaku od nekoliko koraka. Negdje treći po redu bio je Nate obučen isto kao i Erik. Stali su na sredinu arene i okretali se s jednom rukom u zraku pozdravljajući sve. Čim bi nečiji pogled od vitezova zastao na nekom dijelu tribina, vriskovi bi se povećali. Ravnatelj je nešto govorio, ali nisam ga slušala. Teško ga je i bilo čuti od sve te galame iako je govorio preko mikrofona.
Nakon drugog okretaja Erikov pogled došao je do našeg dijela tribine. Vidjela sam njegov pogled i osmijeh na licu. Izgledao je tako zanosno. Njegova crna kosa se isticala, kao i osmijeh. Izgledao je poput pravog viteza, a ja sam bila gotova. Pala sam na njegove oči, izgled, držanje, kao sve one princeze u svim onim bajkama. Sve čemu sam se protivila, ljubavi na prvi pogled, lijepim riječima, vitezovima, sad sam pred svim tim pokleknula kad sam vidjela njega. Izgledao je kao oni prinčevi iz bajke, gledao me tim pogledom kao da sam ja njegova kraljevna, da sam se počela tako i osjećati. Namignuo mi je i okrenuo se prema drugoj strani tribine. Moj pogled je bio zakovan za njega. Nisam ga mogla prestati gledati. Tek kad me Jane udarila laktom po ruci, skrenula sam pogled. Pogledala sam ju, a ona mi je samo kimnula prema naprijed. Vratila sam pogled prema parketu i tamo je stajao Nate. Nisam mogla raspoznati izraz njegova lica. Čeljust mu se stisnula. Više nije mahao, nego je stisnuo šaku koja je još uvijek bila u zraku. Neki ljudi su to očito shvatili kao znak pobjede pa je naš dio tribine počeo još više vrištati i derati se, zajedno s Jane. Ja sam samo zurila u njega. Nisam znala da će mu to toliko smetati što sam došla. Pogledala sam ga malo bolje i izgledao je tako...lijepo. Bila sam ponosna na njega. Ponosna što mi je to najbolji prijatelj. Mišići na rukama su mu se isticali, kosa mu je stršila na sve strane i opet je izgledao tako prokleto dobro. Uputio mi je još jedan oštri pogled, toliko da me zabolilo, pa pogledao poviše mene i nasmiješio se. Pratila sam njegov pogled i okrenula se. Poviše, u trećem redu je stajala Lea Parker. Imala je skupljenu kosu u uredni visoki rep, nosila je uske obične traperice i bijelu majicu s sloganom Kluba Vitezova. Majica je bila toliko uska da joj je isticala obline, kao i hlače. Nasmijala mu se. Vratila sam pogled, a on je već prešao na drugi dio tribina. Naravno da je bio s njom. Mogao je biti s njom. Mogao je biti s bilokojom curom.
Kad su pozdravili sve dijelove tribina, izašle su druge natjecateljske ekipe. Oni su također napravili isto, iako su dobili manje vriskova i pažnje. A zatim se ravnatelj opet oglasio. Čini se da su ga ovaj put svi slušali. U dvorani je najednom nastupila zastrašujuća tišina. Kao da su svi čekali nešto, iako nisam mogla vjerovati da je ravnatelj tako zanimljiv, da dobije toliku pozornost.
„Svi znate običaje. Turnir otvara domaćin, a to smo u ovom slučaju mi, Škola Moći, a njezin prvi protivnik biti će..."
Čulo se otvaranje omotnice. A znači zato je vladala tišina. Saznaje se tko je prvi protivnik. Jane me uzela za ruku i stisnula je. Ona je sve to malo previše ozbiljno shvaćala. Ravnatelj je pročistio grlo. I dalje je vladala tišina. Imala sam osjećaj da će se svi početi derati, i da će svi ispaliti na živce, ali nije bilo tako. Jane je počela gristi nokte i nešto mrmljala sebi u bradu.
„...Škola Sretnih Završetaka."
Dvorana se ispuila zadovoljavajućim glasovima, ali i također ne zadovoljavajućim. Neki su psovali i derali se da je namješteno, drugi su se svađali, treći su zahvaljivali Bogu. Jane je bila presretna pa sam pretpostavila da je to dobro za nas. Našu školu. Erika. Natea.
Ekipe su se podijelile i svaka je stala u jedan kut arene. Kapetan je stajao u sredini kruga i objašnjavao, taktiku, pretpostavljam. Nisam znala da se bori ekipa protiv ekipe. Kod nas je u sredini kruga stajao Erik. Iznenadila sam se. Nisam znala da je on kapetan. Odmah pored njega je stajao Nate. Došaptavali su nešto jedan drugome. Nate je stavio ruku na Erikovo rame i nešto mu šapuno prije nego što su krenuli u borbu, on je samo kimnuo i uzvratio pogled. Svaka ekipa je stala u svoj kut i čim se čula sirena krenuli su trčati jedni prema drugima. Brojala sam. Iz svake ekipe ih je bilo po petanest. Sjedila sam na svom sjedalu, ali to mi se činilo nemoguće. Čim se čula sirena, ljudi su počeli s uzvicima. Pratila sam Erika i Natea koji je bio odmah do njega. Slijedio ga je u stopu. Činilo se da im nije bilo teško. Dečki iz protivničke ekipe su padali svaki put kad bi do njih došli Erik i Nate. Shvatila sam da čim te mač dodirne malo jače, pao ti ili ne, ispadaš. Svatko se borio jedan na jedan. Erik se borio protiv kapetana. To mi je Jane šapnula prije nego što sam stigla pitati. Kao da mi je čitala misli. Bila sam nervozna. Kapetan druge ekipe je krenuo prema Eriku i pokušao ga mačem pogoditi u trbuh, ali je Erik uspješno zaustavio, stavivši svoj mač na njegov. Mačevi su završili u zraku i već u idućem trenutku su se počeli ozbiljno mačevati. Mačevi su se sudarali i taman kad sam pomislila da će to potrajati, Erik je zamahnuo mačem prema kapetanovoj nozi, ali je ovaj uspješno obranio napad. Mačevi su se zaustavili jedan na drugome, a onda je Erikov mač skliznuo po kapetanovom, Erik se okrenuo na peti i već u idućem trenutku zamahnuo prema njegovim leđima. Kapetan je pao na pod. Ogledao je oko sebe. Svi protivnici su bili na podu i čim je kapetan pao na pod cijela arena se dignula na noge i počela klicati. Tribinama se jednoglasno orilo ime Erik Loster. Jane je već bila izgrizla sve nokte, a meni je pao kamen sa srca. Pogledala sam na trenutak Natea, koji je bio obliven znojem. Ali on nije pogledao mene, već opet poviše mene. Nisam se ni trudila, samo sam pratila pogled prema Eriku koji se približavao prema našim tribinama. Gledao me, a ja nisam htjela skinuti pogled s njega. Namignuo mi je prije nego što je Keith došao do njega i onako muški ga zagrlio. Skrenula sam pogled prema Eli koja je stajala na nogama, plješćući kao i svi ostali. Opet se oglasio ravnatelj, ali ga ni ovaj put nisam slušala. Sjeli smo na svoja mjesta. Jane je izdahnula i vidjela sam izraz olakšanja na njezinom licu.
„Ovo je bilo lako. Imali smo sreće sa ždrijebom."
Nasmijala sam se. Ovo je stvarno bilo uzbudljivo i ne mogu vjerovati da ja još nikad nisam bila ovdje. A ovo mi je zadnja godina. Sve te godine koje sam propustila, nikad neću prežalit.
„Toliko sam shvatila."
Pogledala sam Jane i shvatila da me uopće na sluša, nego gleda mimo mene. Pratila sam njezin pogled koji se zaustavio na Eli. Nešto je šapnula Rose, pa me pogledala i onda se počela smijati. Okrenula sam se prema Jane.
„Samo ih ignoriraj."
Rekla sam hladnokrvno. Nisam imala živaca se sad baviti još i Elom.
„Živciraju me."
„Tebe i još pola škole, pa moramo živjeti s time."
Sjedila sam u svojoj stolici. Nisam se obazirala na Jane, ni na Elu. Na parketu su stajale nove dvije ekipe koje su bile spremne za borbu. Prisjetila sam se Erika i kako je izgledao u svoj onoj borbenoj odjeći. Neću uspjeti. Puls će biti u pravu. Bože, stvarno ću se zaljubiti u njega. Nakon svega što je danas napravio. Ova mjesta, Dave, poljubac, papirić. O, papirić. Tek sam se sad sjetila da ga još nisam pročitala. Zavukla sam ruku u džepove od traperica i našla ga. Vjerojatno sam ga automatski tamo stavila. Bio je sav zgužvan i djelovalo je kao da je star sto godina. Postao je mekan od znoja i djelovalo je kao da će se svaki tren raspasti. Polako sam ga otvorila i skoro se rastopila kad sam pročitala poruku. Trnci su mi prošli cijelim tijelom. Prošla sam prstima kroz kosu i nasmijala se. Poruku sam pogledala još jednom da se uvjerim da je stvarno. Nisam imala pojma da je on takav. Plava tinta se pomalo razlila po rubovima slova, ali se moglo pročitati što piše. Prelijepa si. I kako ću se onda ne zaljubit u njega?
Iz misli me prekinula nečija ruka na mom ramenu. Okenula sam se i vidjela Davea. Što on radi tu?
„Dođi. Moram te odvesti na jedno mjesto."
I dalje je bio sramežljiv. Primio me za ruku, dlanovi su mu i dalje bili znojni, ali nije mi smetalo. Digla sam se i ostavila jaknu na stolici. Jane me pogledala, a ja sam samo slegnula ramenima i krenula za Daveom. Ela me pogledala, kao i Rose. Buljile su u Daveove i moje ruke, a ja sam ih ignorirala. Nije mi pustio ruku cijelim putem. Čak ni kad smo izašli iz posebnog prvog reda, ni kad smo došli na tribine i kad je većina ljudi psovala i derala se na nas jer smo prolazili dok se odvijala borba, čak ni kad je netko zazviždao i dobacio Bravo mali! Nije mi pustio ruku. Papirić sam stavila u stražnji džep hlača i slijedila Davea u stopu, nije da sam baš imala izbora. Doslovno me vukao. Izašli smo skroz izvan tribina i opet sam se našla u kružnom hodniku izvan tribina. Skrenuli smo lijevo, što je bilo dobro jer kad je Jane išla do muške svlačionice otišla je desno, pa sam odahnula. Sad znam da tamo ne idemo. Htjela sam ga pitati kamo idemo, ali mi vjerojatno ne bi rekao, tako da sam odustala. U hodniku nije bilo skoro nikoga. Prošlo je samo par ljudi, koji su otišli u WC. WC je očito bio neutralan, pa mi se život zgadio, ali bolje da je WC neutralan nego da nije. Možda bi onda bilo čudno što su neki dečko i djevojka, imali su neke uniforme, po čemu sam mogla zaključiti da nisu iz naše škole, otišli zajedno u WC držeći se za ruke. Prošla sam uvjeravajući se da je WC neutralan i da ne pijem ništa dok sam ovdje. Nismo hodali još dugo. Dave se zaustavio tako naglo da sam se skoro zabila u njega. Još uvijek me držao za ruku. Podigla sam pogled i vidjela velike vijugave kamene stepenice. Sa strane su stajale lampe kako bi osvjetlile stepnice. Izgledalo je kao neki prolaz u tajno skrovište.
„Samo slijedi stepenice i na kraju ćeš vidjeti vrata."
„Ti ne ideš sa mnom?"
Bilo mi je žao. Baš sam se navikla na njegovu malu ruku u mojoj. Iako su nam bile znojne. Pustio je moju ruku i obrisao dlanove o hlače.
„Oprosti zbog toga, ali Erik mi je rekao da se moram ponašati kao pravi vitez. A pravi vitez štiti damu u nevolji."
Gledao je u pod dok mi je to govorio. Glas mu je bio tako djetinjast i nježan, ali on i je bio dijete. Damu u nevolji? Bila sam zbunjena.
„Ali ja nisam bila u nevolji."
„Nisi mogla sama prolaziti pored svih onih luđaka. Zato sam te primio za ruku."
O moj Bože. Ovaj mali će mi osvojiti srce. Pogledao me u oči. Sjajile su se. Nisam se mogla suzdržati, bio je tako sladak. Sagnula sam se i poljubila ga u obraz. Po drugi put, i po drugi put se zacrvenio.
„Hvala ti. Sigurna sam da ćeš biti sjajan vitez."
Iz očiju mu je isijavala sreća. Imala sam dojam da su mu se oči zacaklile. Samo je kimnuo glavom, pretpostavila sam da je ostao bez riječi, pa sam mu samo prošla rukama kroz kosu, namignula mu i krenula stepenicama.