Otkucaji Budućnosti

Chapter 19.

    Potpuno predanje. Jedna osoba. Zajednički Otkucaji. Mogla sam ga osjetiti u svojoj glavi. Mišićima su mi prolazili impulsi toliko snažni da sam jedva stajala na nogama. Zapravo i nisam. Nisam mogla razmišljati. Svijet je stao. Potpuna tišina. Tijelo mi je vrištalo, um odustao, a Srce prepustilo. Toplina iz njegova tijela je isijavala. Kao da mu je cijelo tijelo zračilo. Usnice su mu bile vrele. Osjetila sam svaku nit koja nas je spajala. Dodir njegovih dlanova na mojim leđima, tako nježan, kao da me se boji dotaknuti. Svoje prste u njegovoj kosi, ne odmičući se od njega i tražeći još. Bum. Bum. Zajedno. Samo on i ja. Njegovo i moje. Naše.
Zajedno.
Poput šapata. Znala sam što to znači i znala sam zašto mi je Puls to rekao. I znala sam zašto se ovako osjećam. Slobodno, sretno, ispunjeno. To je On. On je moj porok i moje uništenje, a istovremeno moja sreća i moj princ na bijelom konju.
Stala sam. Ne zato što sam htjela ili zato što nisam mogla disati što nije u potpunosti krivo, nisam mogla disati, ali zbog drugih razloga, nego zato što sam znala da ga je još uvijek boljelo. Odmaknula sam glavu od njega, tek toliko da ga mogu pogledati u oči. Bile su zatvorene, ali kad ih je otvorio nisam mogla vjerovati. Crna je bila prošarana nijansama između sive i bijele. Kao da su se preljevale jedna u drugu u beskonačnom krugu boja. Sjajile su. Koliko god mu je to jedno oko bilo poluzatvoreno sjajilo je.
„Nemoj. Nemoj stat. Zašto si stala?" glas mu je preklinjajući. Nije me pustio. Bio je dobro.
„Boli te Erik."
Rekla sam i dalje ne mogavši skinuti pogled s njegovih očiju. Nisam mu htjela reći, jer sam znala da bi ih odmah zatvorio. Bile su toliko savršene.
„Ovo me ne može boljeti."
Približio me k sebi još više, naslanjajući čelo na moje. Stavila sam ruke na njegova ramena i osjetila nenormalnu toplinu. Kao da mu je cijelo tijelo užarena kugla.
„Ja...Ja sam te osjetio Liv. Ozbiljno jesam. Ovo mi se nikad u životu nije dogodilo. Ja..."
Kratka stanka. Nije mogao naći riječi. Nisam mogla ni ja. Možda jer ih i nije bilo. Ili možda zato što nisu bile potrebne. Znala sam sve što je htio reći, jer sam ja osjetila isto to.
„Bože. Ovaj poljubac...Nemaš pojma što si mi napravila. Imam osjećaj kao da mogu dodirnuti svaki živac u tvom tijelu i to...to me izluđuje kunem ti se."
Nije trebao to reći. Ruke su mi počele gorjeti kao i obrazi. Zapljusnuo me val vrućine i želje.
„Moraš prestat govoriti takve stvari. Stvarno moraš."
Trudila sam se biti ozbiljna, ali mi je pobjegao osmijeh.
„Zašto? Nisam ja kriv, što me dovodiš do toga da mi cijelo tijelo gori i da imam tu želju da..."
Zaustavio se. Nije ni trebao reći do kraja. Znala sam na što je mislio. O, itekako sam znala.
„U redu. Dosta. Znala sam da nisam to trebala napr..."
Prekinuo me, naglo me približivši sebi tako da sam mogla vidjeti svaku nijansu posebno u njegovim očima.
„Ne. Nemoj. Nemaš pojma koliko sam sretan što si to napravila."
Kažiprst mu je prelazio mojom čeljusti. A pogled prikovan za moje usnice. Osjetila sam sve. Apsolutno sve. Pokušala sam se odmaknuti, ali mozak nije slao informacije mojim mišićima. Nije mogao ili nije htio. Paralizirajuća u njegovim očima. Polako i nježno kažiprst mu se spustio sve do mojih usnica. Prebacio je dlan na moj obraz, a palac na rub donje usnice.
„Moje. Samo moje."
Sama sam kriva za ovo. Za svaki podražaj koji osjetim pri njegovom dodiru. Nije normalno. Nasmijala sam se. Uloga pravoga princa iz bajki.
„Doći će medicinska sestra."
Prava princeza iz bajke. Pravi se nedostižnom. Što nije istina jer sam stvarno htjela da me poljubi.
„Nije me briga."
Nasmijao se. Šarmerski osmijeh. Neizbježan dodatak kod prvog susreta ili spasonosnog poljupca.
„Mene je. Uostalom sav si pretučen."
„To ti maloprije nije predstavljalo nikakav problem."
Namjerno je ovo radio. Samo da mi bude neugodno. Nisam imala što reći. Imao je osmijeh na licu koji govori ja sam pobijedio. Nijanse su se samo vrtile u krug. Iznova i iznova.
„Bezobrazan si."
Pružila sam otpor i pokušala se maknuti iz njegovog stiska. Okej ovo sad stvarno rade nedostižne princezice. Rukom sam makla njegov dlan sa svojih leđa i pokušala se maknuti od njega, ali mi nije uspjelo. Kao i inače. Zašto sam se trudila uopće? Obični klišej.
„Ej."
Bezobrazluk u očima i osmijeh na licu. Nisam se uspjela maknuti s mjesta. Kao da je zalijepio dlan na moja leđa. Drugom rukom mi je pomaknuo pramen s očiju. Osjetila sam. Pogled mi je pao na njegovo tijelo. O, sranje. Nemoj me pustiti.
„Želim iskoristiti svaki mogući trenutak s tobom, dok smo ovako. Sami. Ti i ja. I dok si mi ovako blizu, gdje mogu osjetiti Svaki. Tvoj. Otkucaj."
Svakom riječi mi se sve više približavao. Nije više bilo zraka.
„Ne misliš li da bi se prvo trebao oporaviti?" glas mi je drhtao. Bojala sam se svega što bi moglo proizaći iz ovoga što sam maloprije napravila. Koliko god sam opet htjela osjetiti njegove usne na mojima, nisam se htjela izgubiti u vrtlogu emocija. Nisam htjela izgubiti tlo pod nogama. Odmaknuo se.
„Zašto to radiš?" mala naznaka ljutnje.
„Radim što?" pravila sam se glupa. Nije mi najbolje išlo.
„Zaustavljaš sve."
„Zašto? Erik jedva sjediš, prekriven si modricama, jedno oko ti je skoro skroz zatvoreno."
„Izlike."
„Nisu izlike, to su činjenice. Ne želim te povrijediti nekako."
„Aha, da. To me ne može boljeti. Tvoji poljupci me ne mogu boljeti, vjeruj mi. Može mi samo biti bolje. Puno bolje."
Nisam imala protu argument za to. Stavila sam ruke na njegova ramena i osjetila svaki mišić kako se napinje pod mojim dodirom. Jedna nit vodi drugoj.
„Ako te išta poč..." prekinuo me.
„Neće."
„Mislim da ovo nije dobra ideja. Št..."
A onda više nisam mogla govoriti. Njegove usne su prekrile moje s toliko želje da sam zaboravila gdje sam. Eksplozija. Nisam mogla vjerovati. Nisam mogla disati. Stvarno se događa. Osjetila sam ga svugdje. U glavi, venama, kako mu Otkucaji rade zajedno s mojima, mišići, svaka nit kao da je vodila njemu. Beskrajni labirint. Mreža fiktivnoga i svega što postoji. Zaplet bajke i stvarnosti. Miješanje svijetla i tame. Postaje jedno. Neopisivo savršen osjećaj. Milijun puta bolje od samo leptirića ili vatrometa u trbuhu. Ovo je cijeli svemir s užarenim zvijezdama i meteoritima. Sudaraju se i eksplodiraju. Pri svakom sudaru sve jača eksplozija. Posljedice se šire po cijelom tijelu. Toplina, sjaj, želja. Bez prestanka. Samo još i još. Vrtlog emocija. Sve što sam htjela izbjeći je sada tu, preda mnom i osjećam kao da padam u tamu. Znam što misli, osjeća, želi. Pustio me unutra. Bez razmišljanja. Samo Nešto što nisam htjela da se dogodi, ali je i sve što mogu je moliti Sudbinu da održi svoje obećanje. Kolika je mogućnost?
Usnice su mi gorile. Nasmijala sam se. Potpuno je u pravu. Ovaj poljubac te može dovesti do ludila. Promatrala sam mu lice. Zbilja sam pazila da ga ne dotaknem tamo gdje ga boli. I pretpostavljam da nisam, jer je samo šutio i gledao me. Nije me prestao gledati. Prošla sam kažiprstom preko šavova na obrvi. Nisam znala što da napravim s rukama. Nisam htjela misliti na poljubac niti započeti razgovor o tome.
„Boli?" gledala sam u šavove i posjekotine na licu, izbjegavajući ga pogledati u oči. Kao da maloprije nisam skoro doživjela kolaps.
Nije odgovorio, samo me gledao. Sranje.
„Erik?"
I dalje ništa. Boje njegovih očiju više nisu bile prepoznatljive. Kružile su, miješale se, ali je i dalje prevladavala crna. Nije micao pogled s mene. Gledao me kao da sam ja jedino što ima na ovome svijetu. Jedino do čega mu je stalo. Jedina osoba koju... Ne. Povukla sam ruku. Nemoj, Erik molim te. Puls?
Shvatio je na što sam pomislila. Promijenio je izraz lica. Nasmijao se i ovaj put me gledao kao da me stvarno vidi.
„Stani. Samo stani."
Glas mu je bio odlučan i nervozan. Zatvorio je oči, a ja sam i dalje samo stajala. Maknuo je ruke s mojih leđa. Napravila sam korak unatrag. Trebala sam prostora. Nemoj.
Puls, gdje si sad dovraga?
Sjedio je mirno na rubu kreveta, s nogama skoro dotičući pod. Traperice i ništa drugo na sebi. Crna kosa, oči i Srce koje je sad kucalo kao i moje. Prošaran modricama i posjekotinama po tijelu. Označen tragovima bijesa i spremnosti na sve. Dašak žrtve. Dečko koji je jednim poljupcem označio početak i kraj, koji je naveo Sudbinu da razmišlja i koji mi je otkrio tajne i ljepotu Svemira. Dečko koji će dati novo značenje ovom svijetu sa samo dvije riječi.
„Neću. Neću to reći. Želim, ali neću. Ali isto tako želim da znaš da su tu, prisutne i da ja...osjećam sve to i toliko više od toga prema tebi."
Zaklela bih se da sam u jednom trenutku prestala disati. Još uvijek nisam mogla vjerovati riječima koje sam čula. Ne znam jeli gore ovo ili da je rekao te dvije riječi. Koljena su mi klecala i nisam znala što reći u tom trenutku. Opet me gledao onim pogledom. Bože, obožavam taj pogled. Svaki put imam osjećaj da ću eksplodirat od količine emocija koje se samo skupljaju. Poželim mu se bacit u naručje i zaboravit sve. Ali nisam spremna za to. Ne za te dvije riječi.
„Bože, Erik ja..."
Ne. Stala sam. Nisam znala što reći. Dlanovi su mi se znojili, a on me i dalje gledao.
„Mrzim to. Nemoj me tako gledati kad ne znam što da ti kažem."
„Gledati kako?"
„Kao da sam jedina osoba na ovome svijetu do koje ti je stalo."
Morala sam to izbaciti iz sebe. Ne želim da me tako gleda, kad ja još uvijek nisam spremna na taj pogled. Nisam spremna odgovoriti.
„I nemoj mi to sve govoriti. Ja...Ne znam što reći, a mrzim to."
„Nisam ih rekao, Liv."
„I nemoj. Ne još. Erik obećaj mi da ih nećeš reći."
„Ne mogu. Ne možeš mi to raditi."
„Erik, molim te."
Pogled mu je bio ustrajan. Premišljao se. Prerano je. Neću moći to podnijeti. Obrve su mu se skupile, a čelo naboralo. Nisam makla pogled s njegovih kristalno crnih očiju koje su vratile svoje prvotnu boju. Pogled me i dalje gutao i uvlačio u svoju tamu. Beskrajnu ljepotu svemira. Upravo zato. Dijelio nas je trenutak šutnje do odgovora, a onda glas koji reže tišinu.
„U redu. Obećajem."