Otkucaji Budućnosti

Chapter 17.

    Prošlo je mjesec dana, a sve je ostalo isto. Izbjegavala sam Natea u širokom polju. Nije da se trudio ispričati iako sam mu rekla da je to jedini način da se opet družimo. Viđala sam ga na sve strane. Kao da ga je bilo nemoguće izbjegavati. Sat Snage Moći, pa Ostvarenja Snova, na svim objedima gdje više nismo sjedili zajedno za našim stolom. On je otišao sjediti s Leom, a ja sam sjedila s Jane. Naš stol su sada zauzeli neki prvašići, koji su uživali u sitnim kapljicama vode koje su dolazile s malog slapa. Bila sam ljubomorna na njih, i bila sam tako ljuta na njega. Pretvarao se da mu uopće nije stalo. Pokušavao je razgovarati sa mnom, ali sam ga svaki put prekinula, očekujući ispriku i da se napokon normano počne ponašati prema Eriku. Svaki put bi samo kimnuo glavom i otišao bez riječi. Po tome sam mogla zaključiti da mu je ipak bilo stalo. Da ipak nije odbacio svih 17 godina prijateljstva, ali viđati ga stalno s Leom Parker je bilo zamarajuće. Svaki odmor, objed, put između škole i Doma. Pokušala sam to ignorirati, ali mi je polako počelo ići na živce. A kako me to živciralo, nisam se mogla usredotočiti ni na što. Školu, zadaće, Snove, Odabir, Pulsa, Erika... Sve je išlo k vragu. Htjela sam se ispucati, udariti nekoga, trčati dok ne ostanem bez daha, derati se na Natea, kao i na Leu Parker, ali ništa od toga nisam mogla. Ne bi mi pomoglo.
Kazne kod profesora Wincona samo su me još više naživcirale. Čitali smo, ispisivali podatke, karakterizirali likove kako bismo se mogli poistovjetiti s njima. Sve me to inače živciralo, ali pošto je Erik bio sa mnom i nije bilo tako strašno. Barem smo mogli provoditi više vremena zajedno, ali ovaj put ni Erik nije pomogao.
Čitajući Trnružicu, sjetila sam se Natea i njeogve glupe ideje o spašavanju nekoga. Time me samo još više naživcirala ta bajka. Zašto sam u svemu morala vidjeti njega? Nisam si htjela priznati da mi fali, jer mi nije falio. Samo sam bila ljuta i bijesna jer mi se trebao ispričati. Zašto onda nije?
Nakon toliko prevedenih sati pomnog karakteriziranja likova, počela me živcirati i ta Trnoružica. Ženski lik te bajke, kao i svaki glavni ženski lik bajke je samo čekao princa na bijelom konju koji će je spasiti bilokakvog oblika robovanja. Ne znam zašto, ali odjednom sam vidjela Leu Parker i Nate kako zajedno odabiru istu bajku, isti život, kako imaju svoj sretan završetak. Ona će ga dobiti kao princa na bijelom konju, a ja ću ga izgubiti kao najboljeg prijatelja.
Profesor Wincon je nešto švrljao po svojim papirima, dok je mirno sjedio za stolom, a Erik je sjedio u drugoj klupi s lijeva, promatrajući me. Htjela sam nešto poduzeti, maknuti tu sliku iz svoje glave, ali nisam mogla. Nisam mogla više biti tu.
Zaklopila sam knjigu, očekivajući da će biti napeto kao u filmovima i da će se s knjige dići prašima radi njenog nekorištenja, ali nije bilo ništa slično takvom. Osim što sam privukla pozornost Erika i profesora Wincona čim sam prestala čitati. Profesor je lijeno dignuo pogled s papira, kao da se dosađuje.
„Nešto nije u redu, Rams?"
Naravno da nije. Ništa nije u redu. Ali nisam to mogla reći na glas. Zaradila bi samo još više kazne, a to mi je najmanje trebalo u životu. Pokušavala sam djelovati smireno iako sam samo htjela nestati iz ove sobe. Htjela sam prestati misliti o tome.
„Trebam na WC."
Rekla sam kratko i što je brže moguće. Nisam htjela da primjeti da želim što prije otići odavde. Nekoliko me trenutaka promataro, a onda je nezadovoljno okrenuo glavom par puta promrmljavši si nešto u bradu, a zatim samo pokazao kažipstom na vrata. Skoro sam vrisnula od sreće u tom trenutku. Odložila sam knjigu na stol i laganim trčećim korakom sam što prije izašla van.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se saberem. Prošla sam prstima kroz kosu i naslonila se na zid pored vrata učionice. Htjela sam maknuti sliku Lee i Natea kako žive svoj sretan završetak. Otišla sam prema WC-u.
U školi nije bilo nikoga. Svi su dosad već bili u Domu. Jedino par čistačica koje je prošlo metući hodnike i brišući prašinu. Možda je ostalo još par učenika na nekim aktivnostima u školi, ali oni su bili u učionicama ili u kantini. Zato kad sam otvorila vrata ženskog WC-a, nisam se začudila što nije bilo nikoga. Bilo je čudno slušati tu tišinu i ne gledati Elu kako si svako malo popravlja šminku ispred ogromnog okruglog ogledala. Stala sam ispred umivaonika kao bi se umila. Prošla sam rukama dvaput ispod pipe, kako bi počela teći hladna voda. Bili su to veliki bijeli, glatki umivaonici s pipama na senzore. Također je sa strane stajala bočica s tekućim sapunom od lavande. Zidovi su bili obojani u krem boju, a vrata od triju WC-a, su bila također bijela. Vjerojatno jedino što mi se svđalo u ovoj školi osim hodnika Prošlosti i Zida Memoara. Ironija.
Hladna voda me probudila, ali ne dovoljno. Kapljice su silazile niz moje lice dok sam promatrala svoj odraz u ogledalu. A zatim su se naglo otvorila vrata od WC-a i ušao je Erik.
Vjerojatno nisam djelovala toliko iznenađeno koliko sam bila. Imao je zabrinuti izraz lica i mrštio se. Bio je ljut. Razumijem, ali ne vidim potrebu za tolikom zabrinutosti, da upadne u ženski WC. Neko vrijeme sam gledala u njega, a onda sam samo odvratila pogled i zagledala se u svoj odraz u ogledalu.
„Što je bilo?" stvorio se odmah iza mene.
„Ništa."
Odmah sam odgovorila i okrenula se prema njemu. Nisam htjela više gledati svoj izraz lica u ogledalu. Izbjegavala sam njegov pogled. Znala sam da dobro lažem, ali ipak ne toliko dobro da bi ga mogla pogledati u oči. Krenula sam prema vratima kad me primio za podlakticu. Naježila sam se.
„Livia?"
„Rekla sam da mi nije ništa."
Preglasno sam to rekla. Istrgnula sam ruku iz njegovog stiska i primila kvaku. Trebala sam biti sama, ali čini se da se to više ne može ni u ženskom WC-u. Čim sam izašla iz Wc-a zažalila sam što sam se istresla na Erika. Ali morala sam biti sama, kako to nije shvatio. Isto kao što sam se morala vratiti u učionicu i slušati profesora Lincona i sva sranja o bajkama. Morala sam trpiti profesora kojemu sigurno nije bilo ni najmanje čudno što smo Erik i ja u isto vrijeme otišli na WC. Dobiti ćemo još kazne, što je moj životni san. Čitati bajke cijelo vrijeme, učiti o njima, razmišljati o njima, živjeti po njima, kao da mi cijeli život ovisi o tome, jer zapravo i ovisi.
Bilo mi je dosta svega. Nisam se htjela vratiti u tu učionicu. Koraci su mi odjekivali hodnicima dok sam hodala prema učionici Ostvarenja Snova. Bila sam sama. Okružena bijelinom i tišinom. Morala sam se vratiti u tu učionicu. A onda sam čula korake iza sebe. Zbilja nisam mogla to. Ne sad. Produžila sam korak, ali me sustigao i uhvatio za ruku. Zaustavila sam se, ali nisam se mogla okrenuti. Nije on bio kriv. U meni je bio problem.
„Liv..."
Šutjela sam. Nisam mogla odgovoriti na njegovu zabrinutost koja mu se čula u glasu. Nisam znala što reći. Samo sam htjela biti sama kako to nije mogao razumjeti.
Napravila sam jedan korak pokušavajući se istrgnuti iz njegovog stiska, bez da sam ga pogledala, ali nisam uspjela. Nije mi dao. Umjesto toga sam se našla oči u oči s njim. U tu tamu u kojoj sam se uvijek voljela izgubiti. Uvijek sam joj se vraćala.
„Ovdje sam."
Te dvije riječi su me probudile. Imam njega. On je ovdje. Uz mene.
„Samo me pusti unutra. Molim te. Mogu to popraviti."
Glas mu je bio tako tih. Prsti su mu prelazili duž moje čeljusti pa sve do usnica. Htjela sam to vjerovati. Stvarno jesam. Da jedan njegov poljubac može sve popraviti.
Možda i može. Ako ga pustiš k meni. Može, Liv.
Ne, sad Puls.
Nisam mogla razmišljati. Htjela sam ga pustiti. Htjela sam da taj mali dio praznine ode. Da sva ta požuda koja mi stvara bol izađe van. Htjela sam to više nego išta na svijetu, ali nisam mogla. Ne sad. Previše će boljeti poslije.
Prislonio je čelo na moje. Bili smo tako blizu. Samo malo je falilo. Jedan centimetar. Jedna riječ. Jedan poljubac.
„Vjeruj mi."
„Vjerujem ti."
„Ne, ne tako. Želim da mi vjeruje svaki dio tebe. Ne samo ti. Želim da mi vjeruje tvoje srce."
Duboko je udahnuo. Tako blizu.
„Želim da mi vjeruje kao njemu."
BAM. Kao strujni udar. Čula sam svaki Otkucaj u glavi.
„Ne sad."
Pokušao je, a nije znao da je sve ovo radi njega. Radi nas. A onda se sve prekinulo. Sva čarolija, svi pokušaji. Glas koji je odjekivao hodnicima. Mislim da bi i jeka bila ljubomorna. Nisam se morala okrenuti da bi znala tko je to, ali ipak jesam.
„Loster, Rams u učionicu! Odmah!"
Nisam htjela ostati u napasti Erikom pokraj sebe. Iako ćemo dobiti još tjedan dana kazne drago mi je da nas je profesor prekinuo. Nisam htjela o tome razgovarati nasred škole. Vidjela sam bijes i razočaranje u njegovim očima. Kao da je to teško vidjeti zajedno.
Ja ga čekam. Samo je pitanje vremena.
E, pa načekat ćeš se.