Otkucaji Budućnosti

23. Chapter

    Nisam znala čega sam se više bojala. Osjećaja koji je izazvala ta rečenica u meni ili da će to stvarno napraviti. Nije. Još. Naše usne su bile razmaknute tek milimetar. Zrak jedva da je prolazio. Tražila sam ga, ali nisam ga našla. Lagano je okrznuo moje usnice svojima. Tako mali korak. Tako malo prostora. Tanka nit između ljubavi i prijateljstva. I to je bilo to. On je moj prijatelj. Moj najbolji prijatelj. I tu je Erik. O moj Bože Erik. Nisam mu mogla to napraviti. Nisam mu htjela to napraviti. Nisam htjela da me Nate poljubi.
Naslonio je svoje čelo na moje i polagano disao. Osjetila sam kapljice znoja na čelu. Skupila sam svu snagu i pokušala udahnuti zraka. No njegove riječi su me zaustavile. U glasu mu je bilo toliko boli, ali i prihvaćanja. Kao da je napokon prihvatio istinu i odlučio je reći naglas.
„Ne brini. Neću ti to napraviti. Znam."
Htjela sam ga pitati što to zna, ali nije bilo potrebno. Nastavio je. Ovaj put još odlučnije. Iako se i dalje nije micao znala sam da neće napraviti ništa protiv moje volje. I koliko god sam to možda htjela prije, sad stvarno nisam htjela da me poljubi. Prije četiri mjeseca bi mi to možda i bilo privlačno, ali sad ne. Ne nakon Erika. Osjećala sam olakšanje i shvatila da sam cijelo vrijeme zadržavala dah. Izdahnula sam i primjetila da se Nate ukočio. Primjetio je, a time sam samo još više pojačala ovu agoniju.
„Znam da ga voliš. Čak i dok si mi ovako blizu, dok ti je tijelo priljubljeno uz moje i dok čujem otkucaje tvog srca. Znam da to i dalje sve pripada njemu."
Shvatila sam koliko je trebalo snage da to izgovori. Bio je...tužan. I tek je sada bio opet moj stari prijatelj. Onaj koji mi je uvijek sve govorio.
Polako sam maknula ruke s vreće, ali nisam se pomaknula ni centimetar od njega. Znam da mu je trebalo ovo. I sad je bilo vrijeme da ja malo budem ona razumna. Čim sam makla ruke s vreće njegova šaka je polako skliznula po vreći prema dolje. Pomislila sam da će me sad maknuti i opet početi udarati po toj vreći, ali ni on se nije pomaknuo nikamo. Samo je stajao sa svojim stisnutim krvavim šakama uz tijelo bojeći se napraviti ikakav korak kako nebi uništio ovo što se sad događalo. A događala se tišina. Ona tišina koju viđate u filmovima. Ona u kojoj možeš provesti sate, uživajući, slušajući otkucaje srca, dišući duboko i upijajući život.
Stavila sam dlan na njegova prsa osjećajući Otkucaje kako su snažno udarali. Imala sam osjećaj da će mu srce izaći iz prsa. Zatvorio je oči zbog čega mi je bilo lakše. Nisam sigurna da bi to mogla napraviti dok bi me gledao onim svojim ledeno plavim očima u kojima sam prvi puta upoznala ljubav.
„Mi smo imali svoju šansu. I znaš to."
Duboko sam udahnula. Ovo će biti puno teže nego što sam mislila. Da mi je prije rekao nebi otišlo ovako daleko. Ali sad mi je odjednom bilo sve jasno. Odbijanje Erika, svađe, Lea Parker, ljutnja. Ubijalo ga je to iznutra. A mene ubija sad. Isuse, kako ću mu to napraviti?
Nisam ni shvatila, a suze su mi curile niz obraze. Mrzila sam ovo. Mrzila sam sve. Vrijeme. Krivi tajming. Prokleto krivi tajming.
„K vragu Nate!"
I dalje se nije micao. Samo je disao sa zatvorenim očima. Izgledao je tako mirno. Kao nekada. Obrisala sam suze s obraza.
„Ne želim da budeš tužan."
I zbilja zbilja zbilja nisam to htjela. Ubijalo me to što se ovako osjeća. Bili smo sami u teretani i počela sam se pitati koliko je sati. Koliko smo dugo već tu. Stoji li Lea vani? Jeli sve vidjela? Što će se sad dogoditi s njima?
„Molim te. Samo probaj okej? Lea.. ona... stvarno te voli Nate."
Nasmijao se. Prva rekacija od njega. Malo sam se lecnula, ali vratila sam se odmah u normalu. To nije bio onaj osmijeh po kojem je bio prepoznatljiv kilometrima daleko. Samo onaj tužni i sarkastični osmijeh.
„Znam."
Rekao je to tako smireno. Kao da je iz njega ispario sav bijes i ljutnja. Sad je ostala samo tuga i radije bi da se ljuti i viče nego da je ovakav. Kao da ga obuzima tama. Dečka svjetla obuzima tama. Nije fer.
„I probao sam vjeruj mi. Zaista jesam. Ona je stvarno super. Savršena je zapravo, ali u tome i je problem Liv."
Stao je. Imala sam osjećaj da ne želim čuti ostatak i imala sam pravo. Sve što je rekao nisam htjela čuti. Podignuo je pogled i pogledao me ravno u oči.
„Ona me ne gleda onim pogledom kad kažem nešto pervezno ili glupo. Onim pogledom za koji bi skinuo sve zvijezde sa neba. Ona ne vrijeđa moje obožavanje ovoga svijeta i ne zakoluta svaki put očima čim spomenem sretan završetak. Ona ne sanja velikog ružičastog slona umjesto princa na bijelom konju. Ona nije ti."
Prestala sam disati. Vid mi se zamaglio. Vjerojatno zbog suza koje sam pokušavala zadržati cijelo vrijeme. Čim je spomenuo velikog ružičastog slona nasmijala sam se. To je bio Nate. Vječito pokušavanje da razvedri druge. Samo nešto što prinčevi rade. Savršeni prinčevi. Ali ne i moj. Nisam ni mogla zamisliti koliko ga je ovo sve boljelo. Ovo su riječi koje bi htjela čuti svaka cura na ovome svijetu. Savršene riječi. One koje se nalaze u velikim ljubavnim romanima, zbog kojih ljudi umiru i daju svoju dušu samo da bi ih čuli.
„Sranje Nate. Trebao si to čuvati za svoju princezu."
„I jesam."
Zabljesnulo mu je u očima, a meni je srce stalo. Nisam to mogla više podnijeti. Znala sam da neće ništa promijeniti, ali on je očito mislio da hoće. Morala sam što prije otići odavde i završiti ovo.
„Ne. Ja nisam ta. Žao mi je. Možda prije jesam bila, ali sad više ne."
„Jesi. I ja sam tvoj princ."
„Ne Nate. Nisi. Molim te. Što prije to shvatiš biti će ti lakše. Ja... ne želim te povrijediti, ali ja sam s Erikom i ja..."
„Znam. Rekao sam ti da znam. Ali to ne znači da si u pravu."
Okej, sad mi ništa nije bilo jasno. Nije valjda mislio da mu lažem? Nije valjda bio toliko slijep. Ili samo nije htio vidjeti istinu. Znala sam da će ga boljeti, ali morao je znati. Odmaknula sam se od njega. Vjerojatno prvi put nakon onog svog kaosa.
„Ti si moj najbolji prijatelj."
Gledala sam ga u oči. Htjela sam da shvati. Nisam micala pogled s njegovih očiju. Mora vidjeti istinu. Ništa neće promijeniti ono što osjećam za Erika. Nema šanse. Otišla sam predaleko. Otišli smo predaleko. Gledao je u moje oči tražeći istinu, misleći da ga lažem cijelo ovo vrijeme, ali nisam. Nisam to mogla promijeniti. A onda samo tako su njegove oči promijenile sve. Pogled na svijet, ljude, pogled na mene. U njemu je opet buktao bijes.
„Pustila si ga unutra jel da? Pustila si ga k Pulsu?"
Glas samo da mu nije eksplodirao. Nisam odgovorila, ali moj je pogled sve govorio. Bilo mi je žao. Nisam htjela da pati. I onaj mali tračak nade koji je imao u očima sad je nestao.
„Makni se."
Isprva nisam razumjela na što misli, ali kad sam se okrenula shvatila sam da i dalje stojim ispred vreće. Ajme, ne. Ne opet.
Lagano sam zamahnula glavom kao nema šanse. Ozbiljno, kao da mi je netko oduzeo dar govora.
„Livia ako želiš da mi bude bolje pusti me. Samo me pusti na miru. Ovo me jedino može smiriti. Samo tako mogu ispucati svoj bijes razumiješ? Tako barem ne mislim na..."
Nije trebao dovršiti. Savršeno sam znala na što misli. Pogled mu je bio shrvan i odvratila sam pogled. Nisam mogla gledati u te, sad slomljene, oči. Dopustiti mu da se ozljedi? Ali neće...ili hoće? Nakon svega što mi je rekao i što sam mu rekla moglo bi biti i gore. Mogao bi se ozbiljno ozljediti, ali nešto mi je govorilo da će napraviti i nešto gore od toga ako ga ne pustim na miru. Možda neće svoj bijes ispucati na vreći nego na nekome. To bi bilo puno gore. I zato kad sam ga još jednom pogledala u oči, prije nego što sam se maknula znala sam da sam donekle postupila ispravno. Okrenula sam se od njega i krenula prema vratima. Čula sam udarac u vreću, a zatim prije nego što sam izašla čula sam i njegov glas pun nježnosti, na rubu ponora.
„Ja sam bolji za tebe Liv."
Nisam se okrenula. Htjela sam, ali nisam. Htjela sam mu reći da ovo nije Twilight saga, da ja ne moram birati jer sam već izabrala, da ja njega ne volim na taj način. Ja imam svog Edwarda. A on nije moj Jacob.
Izašla sam kroz ta vrata s posljednjim suzama u očima. I prije nego što sam izašla čula sam zadnji udarac, a onda i jecaj koji je došao iz usta dečka koji mi je nekada bio sve.
Čula sam kolaps svoga najboljeg prijatelja. Čula sam i nisam poduzela apsolutno ništa.

WG/V