Djevojka s vatrenim krilima - PAUZIRANA

3: Žuta kućica i misteriozan muškarac

Author's note:

Evo, ekipa, stiže i poglavlje broj tri. Nadam se da će vam se svidjeti.

Slobodno komentirajte, napišite kako vam se sviđa, bi li nešto moglo biti bolje i ostavite vote.

Volim vas! :*

Put je bio... Zanimljiv. Najzanimljivije od svega je bilo kad smo stali drugi put na benzinskoj pumpi na stanku za protegnuti noge i otići do toaleta. Leilah je izašla iz maminog auta, uzela svoju torbu na jedno rame i bez riječi sjela na suvozačko sjedalo mog auta. U ušima joj je ponovno nabijala glazba.

Izgleda da je mama bila previše... Uzbuđena za Leilahin ukus. No ne krivim je. Znam da ni ja ne bih mogla izdržati to putovanje od sedam sati s mamom u autu. Hvala Bogu pa imam svoj auto. Ostavio mi ga je otac prije nego je otišao i više se nikad nije vratio.

Odmah sam vidjela da se s Lei ne isplati razgovarati jer neće biti nikakvog napretka. No uvijek vrijedi pokušati.

Mahnula sam joj rukom ispred lica i ona me pogledala ispod obrva. Gestom sam joj morala pokazati da skine slušalice. Trebalo joj je par trenutaka da to doista i napravi.

- Ne želim razgovarati. – okrenula je glavu prema suvozačkom prozoru i gledala u daljinu.

- Ti stvarno misliš da je meni lako otići iz Ormene? Nemaš samo ti prijatelje, Lei. – pratila sam cestu, no tu i tamo sam se okrenula prema njoj da vidim sluša li me uopće.

- Nije samo to u pitanju. Ja... Znaš da smo trenirali za regionalno prvenstvo u cheerleadingu i nedostaje mi toliko malo da postanem kapetanica. I sad moram otići u neku drugu školu koja je retardirana i vjerojatno ima jedva deset učenika tamo. I sigurna sam da nema navijačke skupine. Nikad nisam niti čula za tu školu – St. Lauritraia. Tko je to? Iz naziva govori da se radi o nekome svetome. A ja nikad čula za nekoga takvoga. Dobro, Sveta Laura možda, ali Za Lauritraia? Bolesno. – Suosjećala sam s njom. Znam koliko joj znači ta navijačka skupina. Treniraju već toliko dugo za to natjecanje da je nekada nema po cijeli dan doma. Ujutro bi se znala dizati u pet ujutro, imala bi treninge do početka nastave, još jedan set treninga nakon nastave nakon kojih bi dolazila kući i odjevena zaspala u sobi prije nego joj glava dodirne jastuk.

-Lei, ne mora značiti da je to neka zabit. Gallynea je povelik grad, tko zna kakve tajne krije to mjesto.

- A ti si, ono, ful sretna što odlaziš iz Ormene i ostavljaš to mjesto za sobom. Hajde sad, brani malo to mjesto, reci mi da jedva čekaš da stignemo. – Poznavala sam ovakve njezine ispade. Kako netko tako drag, sladak, nevin poput Leilah nekad može biti tako zloban i drzak? Mislim da je u pitanju pubertet.

- Lei, o čemu to govoriš? Znaš da mi nije svejedno. Bože, tek sam prohodala s Lucasom i to je trebalo nešto značiti i sad ja moram ići na drugi kraj države bez veze. Ionako za par mjeseci završavam školu pa se ionako vraćam tamo. Lucas i ja ćemo otići na Sveučilište u Euronu. A tek Calleigh i Lucy... – uzdahnula sam – One su mi najbolje prijateljice, jedine one razumiju kako se ponekad osjećam. Nemoj mi govoriti da sam sretna što odlazim jer i sama znaš da nisam.

Ostatak puta više nismo prozborile ni riječi.

~#~

Zaustavili smo automobile ispred male dvokatnice blijedo žute boje s malom natkrivenom verandom ispred ulaza u kuću. Prilaz kući je dovoljno dug da se kuća ne vidi previše s glavne ceste, no ne toliko dug da je kuća potpuno odvojena od ostatka svijeta i civilizacije. Iako sam potpuno protiv ovog preseljenja, ova kuća mi se na prvu svidjela. Cijeli gornji kat se nalazi u potkrovlju. To su najvjerojatnije sobe. Oko kuće je posađeno cvijeće. Puno cvijeća. Pitam se tko će to održavati. S lijeve strane kuće nalazi se garaža. Izgleda da će samo jedan auto biti u garaži, a drugi će morati ostati vani na prilazu.