Djevojka s vatrenim krilima - PAUZIRANA

19: Bijela krila

Author's note:

Bok svima! Ipak nisam uspjela objaviti poglavlje prije, no to ne znači da sam zaboravila na vas. Stiže novo poglavlje. Priča se razvija i vidjet ćemo što će se dalje dogoditi, što će Aidan i Arella saznati. Da vam iskreno kažem, objavljujem poglavlja onda kada ih napišem tako da ni ja ne znam što će se sve još događati. Ali mogu vam reći da je ovo nekakva sredina knjige. Ostavite vote(⭐), komentirajte (💬), uživajte u priči. Ostavljajte usputne. Tek sam nedavno primjetila da se usputni sad mogu ostavljati i preko računala. Tako da, bring it on! :) Uživajte! Volim vas sve!

- Dakle, ti imaš krila. - sjedila sam u fotelji preko puta Aidanu u knjižnici njegove kuće. Ili bar mislim da je njegova kuća.

Prošlo je već barem dvadeset minuta od kad sam se osvijestila nakon što me Aidan doveo ovdje. Nisam bila u stanju dosad ništa reći, nikako reagirati. Samo smo sjedili ovdje. Pustio me da procesuiram sve što se malo prije dogodilo. Očekivala sam da će bar nešto reći dosad, promeškoljiti se na fotelji, prošetati po prostoriji.

Ali ne. On je mirno sjedio u svojoj fotelji nasuprot meni, gledao u vatru u kaminu (ne znam zašto je upaljena pošto vani više uopće nije hladno i vatra nije potrebna) i polako pijuckao svoju šalicu vruće čokolade. Moja još stoji netaknuta na stolu. Otkad sam se osvijestila, mogla sam jedino gledati u njega, a dvadesetminutno buljenje u nekoga, tom nekome bi sigurno stvorilo bar nekakvu nervozu.

- Je li to pitanje ili izjava? - upitao me polako dok je spuštao svoju šalicu čokolade na stolić između nas.

- Izjava, pretpostavljam.

- Ozbiljno? Nakon svega što se malo prije desilo, nakon što su te zamalo oteli, ubili ili tko zna što već ne, ti meni kažeš da imam krila! - ustao je iz fotelje i prišao mi spustivši se u čučanj ispred mene. - Da, Arella, imam krila. - uzdahnuo je i prošao dlanom preko lica. - Svašta ti se moglo desiti tamo. Imaš li kakvu ideju što bi ti mogli napraviti? - ponovno je ustao i otišao do kamina. Nekoliko trenutaka se zadržao tamo pa se vratio do mene i ponovno čučnuo. - Oprosti... Oprosti. Samo sam ljut i uznemiren i živčan do bola. Ne znam što bi se dogodilo da... Što bih ja napravio da se tebi nešto dogodi.

- Tko su oni bili? Ti ljudi?

- Vjerojatno Draighova garda. Onesposobili su čuvare oko tvoje kuće prije nego su napali. Što znači da su vas bar neko vrijeme motrili. Ili im je netko odavde rekao. Nismo sigurni. Što se dogodilo prije nego sam došao?

- Pa... Bila sam u Broomu s curama i majka me nazvala panično trabunjajući da ne dolazim kući, da nađem Lei i dođemo k tebi, da nađemo oca. Lei! Moram ju naći! Ne znam gdje je! - počela sam ustajati, no Aidan me posjeo natrag na fotelju.

- Lei je dobro. Ovdje je. Igra se s Celine. Mojom sestrom? - kimnula sam glavom. - Obavijestio sam i tvog oca pa je došao ovdje što je brže mogao. Bio je u Euroni.

Na spomen Eurone sjetila sam se Lucasa i njegovog dolaska u Broom. No, iako smo nas dvoje planirali otići studirati u Euronu, to je bilo prije nego se sve ovo izdešavalo i ja sam se počela zabavljati s Aidanom. No smatrala sam kako je bolje da ne spominjem Aidanu ništa o Lucasu i njegovom dolasku. Ionako nije bitno.

- A majka? Gdje je ona?

- Ona... Nju nismo našli. Vjerojatno je nekamo pobjegla kako bi vas zaštitila. Siguran sam da će se pojaviti uskoro. Ako vam je rekla da dođete ovdje, vjerojatno će i ona doći. No, tvoj otac je rekao da će je potražiti. Kaže da ima neka saznanja gdje bi mogla otići.

- Ali, što da joj se nešto desilo? Što ako su je oni oteli i odveli sa sobom? Što onda?

- Ari... Razgovarao sam s tvojim ocem i o tome. Tvoja majka nije samo neka žena koja se ne zna braniti. Ona je član Zaštitnika. Oni nisu neka obična vrsta policajaca. Oni su stvarno dobro istrenirani borci i odlaze na posebne zadatke koje normalni, obični policajci ne mogu sami obaviti. Definitivno se zna braniti. A imaju i posebne vještine i resurse koji im mogu pomoći u situacijama poput ovih.