Djevojka s vatrenim krilima - PAUZIRANA

4: Novi početak... Opet

Author's note:

Hej ekipa, 

evo i četvrto poglavlje je vani. Nadam se da vam se priča dosad sviđa.

Komentirajte, ostavite vote. Ali prije svega, uživajte :D

Volim vas! :*

Cijele noći sam se samo prevrtala u krevetu. Nisam nikako mogla izbaciti iz glave tog misterioznog dečka iz šume. Nisam uspjela niti procijeniti koliko bi mu bilo godina. Nije mi niti rekao kako se zove.

Zamišljam ga kao tamnokosog muškarca s crnim očima. Možda i smeđim. Možda je neki lovac koji pokušava uhvatiti srnu ili nešto slično. To bi moglo objasniti luk i strijele. Ako je bio tu u šumi, sigurno živi u blizini.

Pokušavala sam ga izbaciti iz glave jer ga vjerojatno neću više vidjeti. Nije bitno. Moram zaspati. Već ujutro krećemo u školu. Super. Opet ćemo biti „one cure koje su se doselile". Sjećam se kako je to bilo prošli put. Nije mi se svidjelo. Prvog dana kad sam stigla na nastavu, profesor me predstavio pred cijelim razredom i morala sam reći nešto o sebi. Kad me profesor poslao da sjednem u jednu od stražnjih klupa, Laurel Wonders postavila mi je torbu na put i uspjela sam se rasipati po podu koliko sam duga i široka. Zbog toga me jedan dio vremena pratio nadimak „Padalica". Nekad su me znali nazivati i Zvijezdicom, kao Zvijezda Padalica. Da, nije dobro iskustvo. Nadam se da u ovoj školi neće biti neke Laurel Wonders.

~#~

Kad sam se probudila, već je bio dan. Krevet je bio tako mekan i topao da nisam htjela više nikad ustati iz njega. No moram. Pogledala sam na budilicu kraj kreveta.

-Što?!? – Sat je pokazivao 7:38. Za manje od deset minuta moram krenuti u školu kako ne bih zakasnila odmah prvi dan. Nastava je ovdje počinjala u 8:15.

Zbacila sam plahte sa sebe i potrčala u kupaonicu na brzinu oprati zube i počešljati se. Nije bilo vremena za tuširanje. Jednom sam rukom prala zube a drugom oblačila uske izblijedjele traperice i pokušavala održavati ravnotežu. Nekoliko puta sam zamalo pala, no uspjela sam srediti se bez većih posljedica. Jedina stvar koja je nastradala bio je moj lakat kojim sam zapela za kvaku na vratim sobe. Doslovno sam poletjela po stepenicama, uletjela u kuhinju i uzela tost sa pulta koji mi je mama pripremila za doručak. Leilah me već čekala ispred ulaznih vrata spremna za polazak.

- I mislila sam da si zaspala. – Krenule smo prema autu.

- I jesi li razmišljala o tome da me probudiš? Zaboravila sam uključiti alarm navečer.

- Planirala sam krenuti prema tvojoj sobi ali onda sam čula stampedo kako je prohujao po hodniku na katu pa sam znala da si se već probudila. Nema beda, ne? – Slatko mi se nasmijala. Mala prokletnice, ti i tvoj nevini osmijeh.

U školu smo ušle taman kad je zvonilo za početak sata. Hvala Bogu da sam raspored sati skinula s interneta pa sam znala u koju učionicu trebam otići i na koji sat, ali nisam znala gdje se nalazi. Bilo mi je potrebno pet minuta da nađem pravu prostoriju i lagano sam pokucala na vrata.

Profesorica koja je počela s predavanjem je zašutjela i pogledala prema meni.

- Da? – Upitala me.

- Hm, da, ovaj... Ja sam Arella Olvynis, nova učenica. Vi ste... – pogledala sam u raspored – Profesorica McCormick?

- Ah, da. Rekli su mi za tebe. Dođi, dođi. – Pokazala mi je rukom da joj priđem. Dok sam joj prilazila, primjetila sam kako joj je svijetlo smeđa kosa privezana u punđu prošarana sijedim vlasima. Nisko na nosu su joj stajale naočale koje su igledale kao da će svakog trena pasti. Sve u svemu, izgledala je kao obična sredovječna učiteljica biologije.