Djevojka s vatrenim krilima - PAUZIRANA

1: Vijest

Probudili su me rano. Vani se još nije u potpunosti razdanilo, no sve je svijetlo, bijelo. Snijeg. Nakon devetnaest godina, napokon je pao snijeg u Ormeni. U prošlosti je u ovom dijelu države svake zime padao snijeg. Tako su nam barem pričali. Baka mi je pričala da je prije bilo sve drugačije. Kaže da je to posljedica globalnog zatopljenja. Čujem škripanje vrata.

- Arella! Arella! Ustani! Pada snijeg!" - Osjećam kako Leilah skače na moj krevet i pokušava me probuditi.

- Lei! - Zagunđam - Pusti me da spavam.

- Kako uopće možeš razmišljati o spavanju? Prvi put u životu možemo vidjeti snijeg. Sjećaš se onih starih priča što su nam pričali o tome kako je bilo prije? Kako je sve znalo biti bijelo od snijega. Ni cesta se ne bi vidjela. - Leilah je bila previše uzbuđena za ovaj dio noći... dana.

Podigla sam se na lakat i pogledala je, još uvijek omamljena od snova o Lucasu. Ah, Lucas.

- Lei, slušaj me. Snijeg može pričekati još dva sata mojih snova. Neće nikamo pobjeći. Ovdje je, trebat će više od dva sata da nestane. - Bacila sam glavu nazad na jastuk i pokrila ju dekom.

- Mama je rekla da te probudim. Siđi dolje u kuhinju. Treba nam nešto važno reći.

Proškiljila sam kroz rupicu između jastuka i deke i pogledala sestru. Ni ona nije puno spavala. Vjerojatno je do dugo u noć bila vani. Zagunđavši, nevoljko sam ustala i obukla crne traperice i majicu s oznakom Yorn Parka u kojem sam radila kao njegovateljica životinja.

U kuhinji je bilo tiho. Gorjela je jedino svjetiljka iznad malog stolića u kutu, a na njemu su se nalazile tri šalice iz kojih se pušila kava.

- Što se događa? - sjela sam za stol i otpila velik gutljaj kave. Vidjela sam umor na majčinu licu i znala sam da će otići na još jedan poslovni put i da je neće biti tko zna koliko.

- Zovu me u Gallyneu. Nešto se dogodilo i traže pojačanje. - Ustala je i odložila svoju šalicu u sudoper.

- Zar nema nitko drugi tko bi mogao otići tamo? Možda netko tko, ne znam, ne treba proputovati skoro pola države da dođe do tamo? - Uvijek kad se „nešto dogodi" zovu majku. Ona je neka vrsta policije. Kažu da se takvo uređenje prije zvalo FBI. Sada se nazivaju jednostavno Zaštitnicima.

- Ari, znaš kakav je moj posao. Zahtjeva dosta putovanja. I svaka pomoć je dobro došla. No nije stvar u tome. Dobila sam promaknuće i stalni ured u Gallynei.

Odmah mi je palo na pamet kako će često biti otsutna. Opet ćemo trebati neku dadilju da bezveze provodi vrijeme u našoj kući „čuvajući" nas. I Leilah i ja smo dovoljno stare da par dana provedemo same kod kuće. Za tri mjeseca navršit ću osamnaest godina, i mogu biti ovdje da pomognem Lei što god je potrebno pomoći u njezinom petnaestogodišnjem životu. I Leilah je razmišljala o tome. Vidjelo joj se na licu.

- Dobro, i opet će dolaziti neka stara babuskara da nas pazi dok tebe nema? - upitala je Leilah.

Majka je malo stisnula oči kao da ne shvaća što Leilah govori, no onda joj se lice opustilo i odmahnula je glavom. - Leilah, ne razumijete. Moram otići u Galineu. Mi moramo otići tamo.

- Misliš kao odseliti se tamo? - upitala sam u nevjerici dok polako shvaćam o čemu se radi.

- Da. Žao mi je, ali tako je. Moramo se odseliti odavde i otići u Gallyneu. Prošlih par dana odlazila sam tamo i tražila nam smještaj. Našla sam prekrasnu kuću na dva kata blizu centra grada. Svidjet će vam se tamo. A uostalom, znam da ste dovoljno odrasle da možete same provesti dan i napraviti ono što se od vas očekuje. Nastavit ćete školsku godinu tamo u njihovoj srednjoj školi.

Leilah je samo gledala u majku s nevjericom u očima, no u meni je počeo kipjeti bijes. Naglo sam ustala sa stolice koja se od siline udarca srušila na pod i napravila glasan zvuk škripanja drveta o drvo.

-Nema šanse! Ja ne idem! Zaboga, završna mi je godina, maturirat ću uskoro i krenuti na fakultet. - Možda. - A da ne govorim o tome da su mi svi prijatelji ovdje! Sjećaš li se kako je bilo teško kad smo se doselili ovdje? Koliko sam dugo bila bez ijednog prijatelja? Svi su mislili da sam čudakinja!

Sad je i majka ustala sa stolice i naslonila se rukama na stol nagnuvši se prema meni - Ne obraćaj mi se tim tonom, Arella! Majka sam ti i slušat ćeš me. - Zavladala je tišina. U njezinim očima sam mogla vidjeti ljutnju i vatru, no brzo se smirila i sjela natrag na stolicu. Više nije bila ljuta, a ljutnju i vatru zamijenili su zabrinutost i naznaka straha. - Znam da vam je oboma teško to prihvatiti, ali ne mogu vas samo tako ovdje ostaviti. Znate da moram slušati ono što mi kažu i da vas dvije morate ići sa mnom. Znam da su svi vaši prijatelji ovdje, no naći ćete tamo nove prijatelje. I uvijek se možete čuti s ovima ovdje. Žao mi je što je ovako ispalo, ali to nije moja odluka, već odluka Zaštitnika.

Leilah je gledala u majku nekoliko trenutaka a onda je ustala i odjurila u sobu. Majka je tužno gledala u smjeru u kojem je otišla. Čulo se lupanje vrata.

- Majko, ne možemo sad otići. Zar ne može to preseljenje pričekati još par mjeseci? Završit ćemo godinu ovdje i onda otići. Uostalom, Lucas i ja smo upravo prohodali. Znaš koliko mi se sviđa. - počela sam koračati po kuhinji.

- Ne može čekati, Arella. Žao mi je. - Ustala je sa stolice i krenula prema spavaćoj sobi. - Imamo dva tjedna da spakiramo stvari. Krećemo te nedjelje rano ujutro. - Rekla je i ušla u sobu.