Odabrana

5

Oči su joj se širom otvorile, te je ostala tako nepomično ležati na krevetu i piljiti u strop.

Prisjećala se gdje je i što se dogodilo.

Diskoteka, Ivette odlazi radi glavobolje, ona odlazi kroz uličicu, napada ju neki psihopata s maskom, onaj dečko ga odbacuje od nje pogledom, tuku se, ona pokuša pobjeći te se onesvjesti.

Mah, vjerovatno se ništa od toga nije dogodilo. Bilo je prečudno i prenerealno da bi bilo istina.

Vjerovatno je samo umislila onu situaciju zbog alkohola. Ili se vratila u hotel, čega se zbog alkohola ne sjeća, a ostatak sanjala. Da, to je vjerovatno to. Zvučalo je normalnije od prve verzije.

A tada je spustila pogled niz tijelo i shvatila nešto šokatno.

Bila je idalje u onoj haljini, zamrljanoj prašinom. U štiklama. A glava ju je boljela, iako je bol registrirala tek sada. Upravo na mjestu gdje se udarila pri padu na pod. Brzo je dodirnula vrat, osjećajući masnice koje će se pojaviti za nekoliko sati.

Bože dragi! Ono se stvarno dogodilo!

Uspravila se tako naglo da se svijet ponovno počeo vrjeti oko nje. Kada se malo smirila, spustila je ruke s očiju i ugledala njega.

Stojao je na vratima balkona, zanosan kao i uvijek. Zamišljene oči su je zainteresirano promatrale, a izraz lica mu je bio smrtno ozbilan. Jedna polovica tijela mu je bila osvjetljena svijetlom uličnim svjetiljki, a druga skrivena u tami. I upravo tako ga je i vidjela. Osvjetljena strana je predstavljala ono za što je predpostavljala da je on. Dok je ona tamna strana predstavljala stvari koje je skrivao od nje.

Kao naprimjer kako je dovraga onog tipa odbacio tri metra unatrag bez da ga je dodirnuo. Oh, imao joj je štošta objasniti.

Ali umjesto da ga bombardira pitanjima, samo je uspjela promrmljati: „Što se d-dogodilo?"

Lagano je zakoračio u sobu pokrivenu tamom, a njegova pojava joj se učinila golemom. Tek je sada shvatila koliko je snažniji, viši, jači od nje. Da hoće, mogao bi ju ubiti upravo sada, upravo ovdje. Nitko ne bi znao.

Na tu pomisao je zadrhtala, dok joj se još više približavao. Njegova sjenka ju je nadvila u potpunosti. Zašto joj ne odgovara na pitanje?

Kada se spremala ponoviti pitanje, čučnuo je pokraj kreveta i pogledao je u oči. Glas mu je bio dubok, promukao. „Onaj luđak te očito napao, a ja sam se jednostavno našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nema na čemu." slegnuo je ramenima, zaigrano se nasmješivši.

Međutim, njoj nimalo nije bilo do smjeha. Glava joj se raspadala i osjećala se malaskalo. Željela je znati da li se ono stvarno dogodilo ili je konačno poludjela. Što bi, nakon onog misterioznog glasa i tetovaže bilo sasvim logično.

„To znam. Ali kako? Onaj čovjek... Netko... nešto ga je odbacilo tri metra od mene. A ti ga nisi bio ni dodirnuo. Što se tada dogodilo?" upitala je fiksirajući ga pogledom. Nakon svega što joj se u zadnja dva ipol dana dogodilo, željela je imati odgovor na barem jedno pitanje. A s obzirom na to kako mu se lice namrštilo, imala je osjećaj da neće dobiti nikakve konkretne odgovore.

Tišina se odužila. Na nekoliko minuta. Dovraga, on joj stvarno ne planira odgovoriti.

„Kako si trčao onako brzo? Nisam te mogla pratiti dok si trčao koliko si bio brz. A nitko... ne može onako trčati." nesigurno ga je upitala drugu stvar te večeri koja joj se činila neprirodnom.

„Jesi dobro? Mislim, jako si se udarila u glavu pri padu-"

„Nisam luda! Nisam poludila, pri sebi sam! I znam što sam vidjela! Hoćeš li mi već jednom odgovoriti?!" derala se iz petnih žila želeći da bar nešto zna. Toliko misterioznih stvari koje su joj se događale, a nije znala kako se nositi s njima. Osjećaji su kuhali u njoj, samo čekajući kada će eksplodirati.

Opet tišina. Iznervirano je uzdahnula, želeći da pogled može ubiti, jer bi ovaj dečko odavno bio mrtav.

„Okej, onda mi bar odgovori na to što radiš u mojoj sobi? Kako si ušao?"

„Bila si onesvještena. Što misliš tko te unio u hotel, u sobu?"

Konačno, pomislila je kada je progovorio. Glas mu je bio siguran, ne uplašen. Što bi značilo da se ne plaši odgovoriti joj, samo to ne želi.

A to ju je boljelo još više.

„Dobro. A hoćeš li mi sada reći koji vrag se dogodio u onoj uličici? Tko je bio onaj luđak?!" izgovorila je, poželjevši na trenutak da počne mahati rukama i plakati kao malo dijete, zahtjevajući odgovore.

„Leyla, ima stvari koje je bolje da ne znaš. Postoje ljudi, organizacije... čak i čitav jedan svijet nevidljiv tvojim očima. Onaj čovjek, on je došao upravo iz tog svijeta i nije ti želio ništa dobro. Ali to je sve što ti smijem reći, zasada." govorio je mirno, ne skidajući pogled s njezinih očiju. Bio je siguran u to što govori, ali iako joj se to što je govorio činilo ludo, on nije bio lud. Bio je siguran u to što govori, smrno ozbiljan. Što ju je još više zbunjivalo. Kakav svijet?! O čemu on govori, jednorozima, mafiji? Sada joj tek ništa nije bilo jasno.

Otvorila je usta da ga upita još nešto, ali ništa nije izlazilo. On se. kao da je završio sve što je trebao, samo okrenuo i odšetao na balkon. Ustala je za njim, pitajući se gdje ide. A na to je uskoro i dobila odgovor.

Kada je došao do ograde, samo ju preskočio pustivši se da padne. Šokirano je vrisnula, potrčavši za njim. To što je učinio ne bi bilo strašno da se ne nalaze na petom katu.

Nije čula tupi udarac tijela koje udara od tlo. Brzo se nagnula nad ogradu, pogledavši prema dolje. Nije bilo nikoga, ničega. Koji...

Gdje je nestao? Nije mogao samo ispariti...

Ili jest?

„Oh Bože, kakva noć..." promrmljala je naslanjajući se na ogradu. Čudan završetak čudne večeri. Ma savršeno.

***

(Malo dosadan i monoton dio, ali mora biti i takvih. Zato možda u idućem, ili u 7.dijelu dolazimo do zapleta gdje će se otkriti još više o tom svijetu o kojem je govorio. Nadam se da nemate nikakvih zamjerki, a ako imate, rado bi ih čula. Ne zaboravite kliknuti na zvjezdicu. Volim vas! :)<3)

29.6.2016.