Odabrana

25

„Hoćeš još?" upita Isaac Leylu, držeći poluprazan tetrapak u ruci.

„Mhm." Leyla kratko potvrdi i podigne sa crveno – bijelog stolnjaka svoju plastičnu čašu. Polako otpije jedan gutljaj ne skidajući pogled sa Isaaca, a zatim se osloni na ruke i zagleda u okoliš oko sebe.

Trenutno se nalaze na malenoj ledini, okruženi ljubičastim cvijećem i neprekidnim zelenilom, dok se oko njih uzdiže utvrda sačinjena od visokih borova jakog mirisa.

Ona, Isaac, Clara i Robert su sjedili u krugu na crveno – bijelom stolnjaku ispunjenog hranom i pićem svih vrsta. Ona i Isaac su sjedili dosta bliže jedno drugom nego ostalima. Sada su se tako i osjećali – još bliže jedno drugom, pogotovo nakon onog događaja sinoć. I sama sjeta na to je tjeralo Leylu da se zacrveni.

„Hajde uzmi malo od mene dragi...." prekinuvši međusobno gledanje između Isaaca i Leyle, Clara se primače tom dvojcu sa komadom kruha namazanim nečim čokoladnim.

Kada se Isaac osmjehnuo ljepotici ispred sebe i zagrizao, Leyla okrene glavu prema Robertu koji je zamišljeno zurio u šumu ispred. Ovaj piknik je zapravo i bio njegova ideja. Citiram njegove riječi: „Da se malo opustimo prije ovog što nas čeka."

I svi su spremno dočekali njegove riječi. Dobro, svi osim Arthura. On je rekao da se netko mora posvetiti onim znakovima na Olimpu, pa je svoje poslijepodne umjesto piknikom rezervirao gradskom knjižnicom.

„Hajde, probaj pa ćeš vidjeti da je odlično!" začuje iza leđa Isaacov vedri glas, a zatim zvuk žvakanja i kratki sudar usnama. Samo zatvori oči, već mogavši zamisliti scenu sretnih ljubavnika iza nje. Pokušavala je ne biti ljubomorna jer je znala da je Isaacu Clara veoma važna i da je ne može ignorirati, ali joj se opet ponekada činilo da se trudi previše. Ili se čak i ne trudi, možda se tako brižno ponaša pored nje jer mu to dolazi prirodno?

Čim se upustila u nešto više s njim, na samom početku, znala je da sve što budu će morati čuvati u tajnosti. Zašto joj je onda smetao odnos koji je sa Clarom svima mogao pokazati, a sa njom ne?

Lagano legne na rosu travu iza sebe i udahne mirise prirode, a u isto vrijeme i se potrudi ignorirati hihotanje i razgovor koji se odvijao iza nje.

Svu tu skladnost i mir koji je njoj užasno išao na živce prekine telefonski poziv, desetak minuta kasnije. Prije svih, Robert dobavi mobitel i javi se na poziv koji je trajao veoma kratko, a glas s druge strane linije je bio tako glasan da su svi mogli čuti što govori:

„Pronašao sam onaj jezik! Preveo sam one simbole Roberte! I zapravo ne moramo uraditi ništa posebno. Neka Leyla dođe ovamo pošto ona mora izvesti ovaj ritual, nema potrebe da svi dolazite. Ja sam u predvorju hotela!", a zatim klik.

Leyla je sa prvim riječima skočila na noge i uzbuđeno slušala ostatak kratkog razgovora, kako bi istog trenutka kada se razgovor prekinuo viknula: „Hajde idemo!"

„Idemo, idemo, brzo!" uzbuđeno dobaci Robert i prisloni ruku na Leylina leđa, gurajući je lagano prema naprijed. Njegovo uzbuđenje je bilo skoro jednako Leylinom. Iako on nije imao neku posebnu dužnost loze Hastingsovih, od djetinjstva ga je fascinirao taj svijet i trudio se biti dio njega što više može.

Robert primjeti kako se Isaac skupa sa Clarom ustaje, te idalje u hodu dobaci: „Vas dvoje golupčića ostanite tu i uživajte, nema potrebe da prekidate piknik zbog nas dvoje. Uostalom, bez nas će vam biti ljepše." veselo im dobaci, a zatim zalupi vratima auta i nakon svega nekoliko sekundi, odvezoše se prema gradu.

Isaac i Clara ostadoše sami.

„Dođi ovdje." Isaac prošapta svojoj djevojci nakon što legne na mekanu travu i raširi ruke. Clara to dočeka sa smješkom na licu, te se brzo ušuška pored njega, stavivši glavu na nj prsa. Srce joj je toliko tuklo u grudima da je mislila da će joj iskočiti.