Odabrana

15

Leyla jaukne, osjetivši kako joj se ponovno javlja bol u na obrazu.

„Boli li te?" naša junakinja strpljivo promatra Isaaca dok joj on usredotočeno, vatom natopljenom alkoholom, čisti posjekotinu na obrazu. Blago ratvorenih usnica, popuno usredotočen na posao kojim se bavio, bio je oličenje savršenog dečka. Iako je i on sam bio ozlijeđen, nije mogao ne odoljeti izigravanju bolničara čim su kročili u kuću. Tako da sada sjede ovdje na kauču jedno do drugog, dok im se bedra dodiruju, a ova blizina joj omogućava osjetiti svaki njegovi uzdah i izdah. Ošamućena, shvatila je da mu idalje nije odgovorila na pitanje.

„Podnošljivo je." odgovori mu iako zna da će joj tu možda ostati ožiljak. Osim tog peckanja na obrazu, osjetila je još jednu veću ogrebotinu na čelu i krvavu usnicu, te tupu bol u rebrima kada sam pokupila onaj udarac nogom. Tu je vjerovatno još dosta ozljeda čije ću posljedice osjetiti kasnije, ali joj trenutno nije bilo važno.

Stalno si je u glavi vrtila borbu od maloprije, ne mogavši vjerovati da je upravo ona razlog toga što su ovaj put pobjedili demone. Ali nijednu ozbiljniju misao joj nije dopuštala Isaacova prisutnost.

Pažljivo je gledala kako ostavlja vatu uprljanu krvlju na stol i nježno joj lijepi flaster preko te porezotine. Dodir njegovih toplih prstiju na njezinoj hladnoj i idalje mokroj koži joj je izazvao trnce niz kičmu. Dok su stojali tako blizu jedno drugom, lica udaljenih tek nekoliko centimetara, nije mogla ne zadržati dah.

„Eto ga, to je to. Boli li te idalje?" upitao je, odmaknuvši se od nje i pospremajući sav pribor za prvu pomoć nazad u kutiju.

„Ne, ne boli kao maloprije." odgovori opipavajući taj isti flaster. Mrzila je iz dna duše ožiljke, a ovo će biti jedan veliki kako se čini. Prvi zarađen u borbi. Ali, koliko će ih još biti?

Kada je spustila ruku na bedro, primjetila je još jednu, ali ovaj put plitku porezotinu. Zanimljivo je bilo što se protezala gornjom stranom desnog dlana, preko čitave tetovaže. Tetovaže koja je na neki način bila okidač za sve ovo. Zaključivši da nema potrebe za dezinficiranjem, dohvatila je sa fotelje svoju bijelu majicu koju je nosila ranije tog dana i lagano obrisala nekoliko kapljica krvi sa tetovaže, te bacila majicu tamo gdje je ranije i bila.

Nakon što je završio sa spremanjem, Isaac je sjeo ponovno na kauč, okrenut prema Leyli. „Bila si odlična u borbi danas."

Tiho mu se zahvalila, dok joj je jedno pitanje skakalo po mislima, kopkajući je sve od onog sloma maloprije. Odluči ga izgovoriti naglas, pa što bude.

„Vani si rekao da vremenske prilike zavise od mojih jačih osjećaja i da zato moram naučiti kontrolirati emocije. Možda to ne znaš, ali ja sam jedna veoma impulzivna i osjećajna osoba, a skrivati osjećaje mi je oduvijek bilo teško. Što, što ako..." zastala je na trenutak srameći se izgovoriti ovu riječ, te nastavi: „...ne uspijem? Što ako ne budem dovoljno jaka i ne uspijem se naučiti kontrolirati?"

Glas joj pukne na kraju rečenice, te nesigurno podigne pogled sa nemirnih prstiju na njegove predivne, smeđe oči.

„Pa, nitko ne može sa sigurnošću znati, ali... prije otprilike dva milijuna godina smo pronašli prvu Odabranu. Prema pričama, bila je veoma emotivna osoba i nije se umijela kontrolirati. Posljedice njezine nekontrole su bile katastrofalne. Prva Odabrana je uzrokovala ono što ljudi danas zovu posljednje ledeno doba."

Kada je čula ono što je izašlo iz njegovih usta, raskolačila je oči istog se trena obgrlivši. Bila je prestrašena. Ako je prva Odabrana bila za to sposobna, za što je tek onda ona?

Kada je vidio njezinu reakciju, Isaac ju je, na iznenađenje oboje njih, povukao u čvrsti, topli zagrljaj. Uzvratila mu ga je, naslanjajući svoju glavu na njegovo rame.