Odabrana

17

 ***

Clara, Anthony i Leyla su sjedili u restoranu hotela. Ispred njih se pružao balkon sa predivnim pogledom na prenapučenu plažu i daleki obzor uzburkanog oceana, čiji su se valovi razbijali od obalu.

„Kako možemo biti sigurni da ću ja odabrati ispravno?" idalje sa pogledom uperenim u obzor i vilicom u ruci, Leyla iznenadi sve prisutne pitanjem.

„Kako to misliš?" zbunjeno je upita Clara, promatravši Leylino zamišljeno lice sa profila.

„Kako možemo biti sigurni da ću ja odabrati dobro na raskrižju? Kako možemo znati da neću izabrati sebičan izbor, ono što nije dobro?" nastavi lupkajući vilicom po tanjuru.

"Zato što ćemo se pobrinuti da dobro u tebi nadvlada!" veselo dobaci glas iza leđa, te Leyla napokon makne pogled sa jedne točke i okrene iza sebe, kako bi vidjela Arthura kako im prilazi.

"Da, ja sam u potpunosti zaboravio na to." zamišljeno Isaac promrmlja, te primjetivši Leylinu zbunjenost, Arthur nastavi.

"U Odabranoj, kao i u svakom normalnom čovjeku, postoji dobro i zlo. Pošto je Odabrane izabrala Božica dobra, u njima prevladava dobro, ali kako bi se ono u potpunosti prevladalo, potrebno je činiti dobro. Zato danas Isaac i ti, Leyla, idete u grad učiniti nešto dobro."

"A ti Clara, ideš samnom u vikendicu jer..." ostatak plavokosa djevojka nije čula. Prislonila je prst na sljepoočnicu, osjećajući kako joj se bol širi glavom.

Sve oko nje kao da je gledala kroz neprobojno staklo, a zvukovi i likovi su bili samo slike nijemog filma. Osim te nepodnošljive boli, još je samo zlobni glas u glavi bio stvaran. A taj glas nije bio njezin.

Slušala je riječi koje su joj odzvanjale u mislima, znajući kako joj se ne može oduprijeti.

Kada je bol konačno prekinula, samo je uzela torbu sa stola i izbjegavajući pogledati bilo koga, promrmljala: "Oprosti Arthur, ne mogu ići sa tobom, imam nešto neodgodivo... Ja... Moram ići..."

Zbunjeno ustade, te otrči iz restorana i usput zadobije čudne poglede ostalih, ostavivši trojac zbunjen u potpunosti. Prva je Leyla progovorila. "Što je to bilo?"

"Ne znam." zatečeno odgovori Isaac, sliježući ramenima.

Za petnaest minuta, Isaac i Leyla su se našli u parku, u centru grada. Leyla je bila užasno živčana. Željela je obući ružičastu bluzu kojom je bila obrisala krv sa tetovaže nakon borbe, ali ju nije mogla naći. Prevrnula je čitavu hotelsku sobu, ali njezinoj omiljenoj košulji ni traga. A kao da to nije bilo dovoljno, raščupanu kosu je morala svezati u rep jer joj je nestala i četka za kosu.

„I što sada?" upita Leyla sa rukama na bokovima, pogledom prelazeći preko gomile.

„Učini nešto dobro, nemam pojma... evo onaj dječak tamo!" uzvikne pokazujući rukom na dječaka od otprilike sedam godina, kako stoji na pločniku, tužno gledajući u sladoled koji je ležao na tlu.

Bez riječi je otrčala do kamiona sa sladoledom koji se tu nalazio i kupila isti sladoled od čokolade, kao i onaj dječak. A osmijeh koji joj je taj dejčak uputio kada mu je pružila sladoled je bio neprocjenjiv. Osjećala se ispunjeno, kao najsretnija osoba na planeti.

***

Za to vrijeme, u podzemlju koje je već spomenuto, Gospodarica je nasmješeno gledala u djevojku ispred sebe. Upravo ta uplašena, krhka figura je igrala veliku ulogu u njezinu planu.

Demonica je sjedila na svom crnom tronu, proždirući sve oko sebe pogledom dubokim poput pakla. Iza sve te prelijepe vanjštine, duboko ispod žene koja izgleda kao milion dolara, nalazila se osoba ružna poput kamena. Duša crna poput uglja, ispala iz torbe samom đavlu.

„Ovdje je ono što si tražila." Clara u konačnici izgovori, dok joj se usplahireni glas odjekivao zidovima. Baci na pod Leylinu četku za kosu i ružičastu bluzu sa mrljom od krvi. „Mislim da se nemamo više potrebe sastajati." nadoda, te se okrene na peti s namjerom da izađe iz prostorije, ali je ledeni glas demonice zaustavi u tom naumu.

„Ne ideš ti nigdje!"

Iako je stojala uspravljena, okrenutih leđa prema Gospodarici, drhtanje ju je odalo. Bila je prestrašena na smrt i mrzila sama sebe zbog načina na koji ju je demonica natjerala na ovo, ali nije imala izbora. Samo je željela pobjeći i nikada se više ne susreti sa njom. Uostalom, nije bila sigurna ni za što demonica treba uopće te specifične Leyline stvari.

„Još je jedna stvar koja mi treba i ti ćeš se pobrinuti da je dobijem." ledeno mirni glas joj se obrati, a ona tu izgubi kontrolu.

Okrene se brzinom munje i krene koračati prema tom crnom tronu, vrišteći riječi: „Znaš šta?! Dosta mi je ovoga! Učinila sam sve što si me tražila! Podmetnula sam Leyli biljku u čaj kako bi privuklo demone, iako nemam pojma što si željela s tim postići! Donijela sam ti nešto umrljano njezinom krvlju i četku za kosu, iako ponovno, nemam pojma koji će ti vrag te stvari! Rekla si da sporazum podrazumijeva samo to! Ja ti više neću činiti usluge!"

Demonica je mirno zurila u prst uperen u nju udaljen svega nekoliko centimetara i gnjev u Clarinim očima. Zadržavši pokeraški izraz lica, samo je uperila dlan prema Clari te ju odbacila na durgi kraj prostorije. Jadna djevojka je krenula kašljati i stezati grlo, gušeći se.

Demonica se opako nasmješila, uživajući u osjećaju zadovoljstva koji joj je davalo nanošenje boli drugima. Krenula joj je sporim korakom prilaziti, zadržavajući dlan u tom položaju.

„To je bio prvobitni dogovor, ali tu je još samo jedna malena, izostavljena sitnica... Naravno, da sam ti je odmah rekla, ne bi uopće pristala na ovo. Ono sa čajem, to im je samo bilo skretanje pozornosti za pravu stvar koja se tek sprema." frknula je, polako spuštajući dlan prema tlu. Nakon što je dopustila djevojci da uhvati nešto zraka, demonica se sagnula do njezine razine, proždirući je očima u kojima nije bilo ni traga šarenicama ili bjeloočnicama.

„Još mi samo trebaš donijeti neki metalni predmet, nakit ili štogod, što ima neku sentimentalnu vrijednost za Odabranu i onda si slobodna. A ako me ne poslušaš, znaš što će se dogoditi Isaacu."

Nakon što su demoničine moći popustile, Clara je prestrašeno kimnula glavom i dematerijalizirala se u uličici, u zabačenom dijelu grada. Brzo se pribrala, grabeći velikim koracima prema hotelu u namjeri da završi s tim ludilom.

Svaki prolaznik je vidio očaj u njezinim uplakanim očima. Sada je znala zašto je demonica trebala te stvari. Znala je što će proizaći iz njih. Ali je isto tako znala da ako je ne posluša, demonica će ubiti Isaaca, a to nije mogla dozvoliti.

Dati će Gospodarici sve te stvari, ali se i pobrinuti da Arthur, Isaac i Leyla saznaju za to, kako bi zaštitili Odabranu. Govorila je sama sebi da će se pobrinuti da demonica ne uspije u svom naumu, iako je znala da se nema tu mnogo učiniti.

Koliko god joj je razum vikao da to ne radi, da je život Odabrane važniji od bilo čijeg drugog, osjećaji su je nadvladali.

Voljela je Isaaca. Ne kao prijatelja ili kao poznanca, već kao muškarca. I to ju je zasljepilo. Znala je da stavlja sve na kocku, ali je i znala zbog koga.

Koliko god joj je Leyla bila draga, nije si mogla dopustiti da izgubi Isaaca.

***

(Pa, nadam se da su vam se neke stvari razjasnile. Sjećate se da je ova demonica otela Leylu, zar ne?xd  Što mislite, zašto joj trebaju te specifične Leyline stvari? Zanima me što mislite :)

Izvinite na pogreškama, nisam stigla sve provjeriti. Nemojte zaboraviti glasati i ostaviti kratko mišljenje. Nadam se da vam se dopada, a sljedeći dio ide uskoro. Do tada...<3

p.s. pogledajte moju priču Pepeljuga ako već niste, mnogo bi mi značilo :) )