Odabrana

10

Od trenutka kada mu je pala u naručje, Leyla se osjećala izgubljeno. U magli je primjetila da je Isaac nosi k ženskom wc-u i da ona govori svim zabrinutim licima da joj je samo malo muka.

Kada su se napokon našli u malenom prostoru sa nekoliko kabina, daleko od drugih pogleda, Isaac ju je nježno spustio uza zid. U magli je primjetila kako je uzima za ruku i nježno šapće: „Samo diši, sve će biti u redu."

Kada ju je prožeo nalet boli od kojeg joj se čitavo tijelo treslo, uhvatila je njegov pogled. U tom trenutku joj se činilo da je njegov pogled jedino što ju održava pri zdravom razumu.

U agoniji mu je stezala ruku, sretna zato što je on uz nju. U zadnjih nekoliko dana je uvijek on bio tu, onda kada je bila najzbunjenija. Zbog toga se osjećala kao da ga poznaje sto godina.

Nije znala koliko je prošlo vremena od kako su bolovi počeli. Mogle su to biti minute, sati, pa čak i dani. Njoj se činilo kao vječnost. Ali kada se konačno u njoj prestalo sve trzati, kada je bol prestala, osjećala se tako umorno. Kao da je trčala maraton.

„Možeš li hodati?" pažljivo ju je upitao, a kada mu je lagano kimnula glavom, pružio joj je ruku da se uspravi. Kada je osjetila njegovu toplinu uz sebe, u stomaku joj se nešto prevrnulo.

„Jesi dobro? Kako se osjećaš?" pitao je obujmivši je oko struka. Vjerovatno je i on osjetio kako je Leyla nesigurna na nogama.

Položila mu je ruku na prsa, krenuvši ga odgurnuti od sebe. Ali kada je digla pogled, njegova blizina ju je udarila jače nego ona preobrazba maloprije, ili što god da je to bilo. Njegov parfem, topli pogled, blizina...

„Bolje bi bilo da me malo pridžiš..." prošaptala je, promatrajući ga. Činio joj se ljepšim nego ikada, pod tim prigušenim osvjetljenjem, tako prokleto blizu.

Slučajno si je uhvatila odraz u ogledalu, iznenadivši se. Nije se samo osjećala drugačije, tako je i izgledala.

To su idalje bile iste crte lica, onaj lik koji oduvijek gleda u ogledalu, ali su sitnice bile drugačije. Koža joj je izgledala puno zdravije. Oči su joj poprimile sjaj čovjeka koji uživa u životu. Kosa je bila bujnija, usne rumenije, stojala je uspravnije.

Neka je prokleta, ali tako se i osjećala. Poboljšana. Jača. Poletnija.

A kako ona nije više bila „normalna" na način na koji je to prije smatrala, znala je da ništa više neće biti isto. Neće više moći izlaziti sa prijateljima i bezbrižno partijati. Nije znala ni hoće li više ikoga vidjeti. Majku, Ivette, ekipu... I da vidi, ništa neće biti isto. Ona više nije bila kao oni, nije više bila čovjek. Život kakav je živila se raspršio u trenutku, pred očima.

I to ju je zaprepastilo. Šta god da se dalje dogodi, ako ikada vidi više ikoga, to neće biti to. Morati će skrivati ovo što je postala... ili oduvijek bila? Nije znala.

Samo je znala da se osjeća kao da joj netko izmiče tlo pod nogama. Kao na uzburkanom moru, sve se ljuljalo i ništa nije bilo sigurno. Ona je plovila nad tim nemirnim morem koje je postalo njezin život, ali nije bilo luke u blizini u kojoj bi bila sigurna. Samo je tu bio Isaac, u toj noćnoj mori jedini svjetionik koji joj je govorio kuda da ide.

On je bio jedina osoba koja ju je mogla voditi na ovom putovajnu, jedina osoba na koju se mogla osloniti. I jedina osoba koja ju je privlačila poput magneta.

Dok ga je idalje tako promatrala, u njegovu naručju, sva ona privlačnost koju je osjetila prema njemu od prvog trenutka ju je obuzela prije nego se snašla.

I poljubila ga je.

Usne su mu bile tako meke, tako savršene. Ali nešto nije bilo u redu.

On joj nije uzvratio poljubac.

Umjesto toga, lagano ju je uhvatio za ramena i malo odgurnuo od sebe.

„Leyla... ne možemo, ne mogu. Oprosti mi, ali zbunjena si i ne razmišljaš jasno sada..."

Kada je pogledala žaljenje u njegovim očima, poželjela je vrištati. Govoriti mu da prestane lagati. Pobjeći. Ali nije ništa rekla, samo ga je nastavila promatrati pokušavajući ne zaplakati.

Bila je slomljena, zbunjena, ponižena. Samo je htjela neku osobu koja će ju zagrliti, poljubiti i reći da će sve biti u redu. Ona je željela da ta osoba bude on, ali on očito nije tako mislio.

Dopustila je da ju bez riječi izvede na hladan zrak i zaustavi taksi koji je upravo prolazio tuda. Dok joj je pridržavao vrata da uđe, čula ga je kako govori: „Moja obitelj ima kuću izvan grada, pa ćemo otići tamo na nekoliko dana, dok ne savladaš sve moći koje si dobila." zastao je na trenutak, a kada je Leyla sjela i pogledala ga izgubljenim pogledom, utješno je dodao, „Ne brini se. Sve će biti u redu."

Dok je Isaac obilazio taksi i sjedao do nje, bilo mu je žao te slomljene djevojke pored sebe. Znao je da ona ne voli promjene, a ova je definitivno bila najveća koju će doživjeti. Ona je očajnički trebala nekoga tko će ju moći utješiti i smiriti. Ali dovraga, on to nije mogao biti. Iako je to želio, više od svega.

A ta djevojka? Gledala je kroz prozor svijetla velegrada, izgubljena u nepoznatom svijetu. Nije znala gdje ide, niti što joj se dogodilo. Samo je znala da tu, među visokim zgradama i svjetlima, se osjećala manjom od makovog zrna.

Na posljetku, zaspala je. Uplakana.

***

 (Iiiii tu je i prvi poljubac. Vjerovatno ne onakav kakav ste mislili da će biti, ali zla sam xd Deseti dio, a čini se kao da sam jučer pisala uvod, vrijeme je taaako brzo proletilo. Nadam se da vam se dopada. Mišljenje o Isaacovom postupku i Leylinom poljupcu? Ne zaboravite kliknuti na zvijezdicu. Pozdrav, do sljedećeg puta! Ly<3)

19.7.2016.