Odabrana

16

  

"Ako ti ikako zatrebamo, znaš gdje nas možeš pronaći." toplo joj se nasmješi Isaac pokazujući rukom na hotelsku sobu koja se nalazila odmah do njezine i Ivettine.

"Znam Isaac. Laku noć." tiho mu odgovori te se vrati u sobu i nasloni na vrata, usput ih zatvarajući.

Nije mogla zanemariti žalac ljubomore koji je osjetila saznavši da Arthur, Clara i Isaac dijele istu sobu. Sobu koja je imala samo dva kreveta! Znala je da nema nikakva prava biti ljubomorna, ali si nije mogla pomoći.

Dok je sjedala na sofu sa čašom vina u ruci, govorila je sama sebi da se ponaša djetinjanstvo. Neće se ništa dogoditi izmedu njih dvoje jer nisu sami u sobi. Uostalom on joj nikada nije pripadao, što bi značilo da nema nikakva prava biti ljubomorna. On je odrastao čovjek i ima pravo odlučivati s kim će provoditi svoje noći.

To što ju je pokušao poljubiti nakon borbe, to ne znači ništa. Ili je pak on uopće nije želio poljubiti? Bila je krajnje zbunjena, sama i iznervirana. Odmahnula je glavom, sigurna samo u to da u ništa nije sigurna.

I dok je sjedila tako u mračnoj hotelskoj sobi, ispred ugašenog televizora razgovarajući sama sa sobom, netko bi je možda proglasio ludom. Ali nije bila luda, samo je čekala Ivette da se vrati, da je može pozdraviti. Ta vrckava plavuša joj je posljednjih dana prokleto nedostajala. Prošlo je već tjedan dana, a Leyla joj se nije ni javila. Mora da je ljuta koliko i zabrinuta.

To sjedenje u mraku i čekanje da se netko pojavi ju je podsjetilo na njezinu majku. Ona je često znala sjediti u mraku i čekati Leylu koja se uvijek neuspješno pokušavala ušunjati u kuću, puno kasnije nego je obećala.

Tada su joj misli skrenule na njezinu ljupku majku. Gdje li je ona sada? Brine li se za nju? Je li ljuta na svoju jedinu kćer jer joj se ista ne javlja već dugo?

Upravo kada se spremala baciti u more negativnih misli o tome kako je nezahvalna i neodgovorna kćerka, začula je škripu brave i nečije psovke sa druge strane vrata.

Skočila je sa kauča, odlažući čašu na stol. Kada se okrenula ugledala je raščupanu Ivette kako zatvara vrata sa štiklama u ruci, leđima okrenuta njoj. U trenutku kada je napokon ugledala Leylu i samo sekundu prije nego joj se bacila u zagrljaj, čuo se udar Ivettine torbice na pod.

„Pa Bože moj, jesi li dobro?! Gdje si bila do sada?! Umirala sam od brige, Leyla, zašto mi se nisi javljala?! Prošlo je čitavih tjedan dana odkada si nestala sa vlastitog rođendana, i od tada ni traga ni glasa o tebi! "

"Dobro sam, ne brini se ludo!" Leyla se već vidjela kako joj sa grižnjom savjesti prodaje priču o tome da je sa Isaacom i njegovim društvom otisla u jednu vikendicu sjeverno od New Yorka kako bi proslavili njezin rodendan. Međutim, desila se nesreća i vlak nije vozio nekoliko dana pa se nisu mogli vratiti, a nije bilo signala da joj se javi.

Naravno, izostaviti će onaj dio u kojemu je Isaacovo društvo zapravo njegov otac i djevojka u vezi koje nije sigurna u kakvom je odnosu sa Isaacom. Za kojeg usput, razvija neke osjećaje. A naravno, morati će joj pritajiti svu priču o Odabranoj i sudbini čovjecčnstva. Koja počiva upravo na njezinim plećima.

***

„Dobro jutro Leyla." promuklo promrmlja glas iza njezinih leđa, te je odmah nakon toga muškarčeve ruke zagrle odstraga. Prije nego se snašla, osjetila je punašne i pomalo vlažne usne kako joj otiskuju kratki poljubac u obraz.

Nije imala prilike ni da se zacrveni, a on se već odmaknuo od nje i smiješio joj se.

Nekome tko bi ih posmatrao, ovo bi se možda činio uobičajeni prijateljski pozdrav, ali Leyli je značio više. Mnogo više.