Odabrana

22

***

„Nedostajat ćeš mi!" Leyla zajeca, te stegne Ivette čvršće u naručju. Svim silama se trudila suspregnuti suze, iako joj je pogled bio zamućen do neprepoznatljivosti.

„I ti meni draga moja prijateljice, i ti meni..." odgovori Ivette, koja je već plakala i jecala na sav glas. Dvije prijateljice koje se znaju od prvih koraka, ponovno su se rastajale.

Na bučnom aerodromu, malena skupina ljudi je sa tugom u srcu promatrala prizor ispred sebe. Iako su obje djevojke plakale, samo je jedna znala koliko je uistinu rizično ovo putovanje. Demona ima svugdje, a susresti se s njima na nepoznatom terenu nije baš nešto što bismo im mogli poželjeti.

Kada se umilni, ženski glas prolomio aerodromom najavljujući posljednji poziv za let u Skiathos , dvije prijateljice, jednako krvavih očiju su završile sa grljenjem.

Leyla je dograbila ručku svog kofera, još jednom poljubila Claru i uputila joj pozdrav, a onda se okrenula i bez riječi produžila sve do izlaza A7. Suze su joj izdajnički klizile niz obraze uništavajući slojeve šminke. Bojala se ovog putovanja. Imala je loš predosjećaj u vezi njega.

Šutke su hodali jedno do drugoga, ne progovarajući ni riječi. Arthur, Robert, Clara, Isaac i Leyla. Pored toliko ljudi bi se trebala osjećati zaštićeno, ali baš suprotno. Osjećala se praznom. Iako nije znala zašto, nije željela ići tamo. Mediteranski zrak Grčke joj je zaudarao na smrt.

Iz tih sumornih misli je prenu nečija ruka obavijena oko vrata. Digne pogled kako bi se uvjerila da opojni parfem koji ju je zapuhnuo pripada jednom i jedinom – Isaacu.

Visoki, crnokosi dečko primakne glavu njezinoj kako bi joj šapnuo na uho sljedeće: „Hej, hej, nemoj plakati. Šteta je da se tako lijepo lice kvari suzama. Vidjeti ćeš je ponovno, uskoro. Hajde sada." nakon toga joj prisloni usne na obraz ostavljajući maleni, vlažni otisak njegovih usana. Kada joj srce zaigra, Isac povuče ruku k sebi i odmakne se od nje za korak.

Okrene glavu u njegovu smjeru i uputi mu maleni smiješak, na što joj on zavodnički namigne. Na tu gestu, Leyli se u trbuhu probudi životinjsko carstvo, a žmarci joj se počnu penjati uz kičmu. Sjetno stavi ruku na obraz, na isto ono mjesto gdje je on maloprije stavio svoje usne.

Kada dođu na kontrolu, Leyla ženi za malenim šalterom pruži putoovnicu i avionsku kartu, strpljivo čekajući. Iako joj je Isaac uspio na trenutak podignuti raspoloženje, idalje ju je u nekom dalekom, mračnom zakutku uma kopkala misao o nevoljama koje ih čekaju u Grčkoj.

Zakopčala je pojas točno u trenutku kada je stjuardesa krenula demonstrirati sve protokole u slučaju nesreće. Nije ju ni slušala. Gledala je kroz prozor na beskonačne piste, dok se avion u kojem su oni bili polako okretao na jednoj od njih. Idalje je žalila što Ivetti nije mogla reći da ne putuju u Grčku radi ljetovanja, već radi nečega što neće biti ni približno slično odmoru.

Čeznutljivo je pogledala dva sjedala sa druge strane, na kojem su sjedili Clara i Isaac i držali se za ruke. Navodno, Clara se boji letenja. Sada je čak i sumnjala u Isaacove osjećaje za nju. Iako je i sama znala koliko joj je puta pokazao da je zaljubljen u nju, nije se mogla oteti osjećaju da će njegovo srce na kraju ipak pripasti Clari. Jer to je jedino pravo rješenje. On je već obećan Clari, ona tu nema šanse.

Duboko je uzdahnula i okrenula glavu na drugu stranu samo kako bi začula Roberta, koji sjedi skupa sa njom, kako govori: „Zaljubljena si u njega. Zar ne?"

Kada je osjetila kako joj Roberetov uporni pogled buši rupe u glavi, uspaničila se. Sa iskolačenim očima, izbjegne njegov pogled i odgovori: „Ne, odakle ti to?!" možda malo prenaglo.

„Daj, ne moraš mene lagati, znam da ti se sviđa. Vidio sam kako se držite za ruku kod proročice, a i kako te zagrlio maloprije na aerodromu. Uostalom, moraš stvarno slijepo vjerovati Isaacu da ne primjetiš sve te poglede koje si upućujete."

Leyla nije mogla ni misliti od šoka. Nije imala pojma da su toliko očiti. Uputi jedan brzi pogled ka Isaacu, ali je on već bio zadubljen u razgovor sa njegovom djevojkom. Zatim pogleda na Roberta do sebe, kako bi samo izdahnula. Nije trebala nšta više reći, Robertu je to bilo dovoljno.

„Ne želim zvučati bezobrazno, ali ti znaš da vas dvoje ne smijete biti skupa?" približivši joj se, Robert prošapće još tiše nego maloprije.

Leyla samo kimne glavom, dok je osjećala kao da joj netko lupa čekićem po srcu iz sve snage. „Znam."

„Ako budeš željela razgovarati sa nekim o vama dvoma, znaj da sam ja uvijek tu za tebe." brižno nadoda nakratko položivši ruku na njezinu. Leyla se kratko zahvali, a razgovor tu zamre. Začudila se njegovoj osjećajnosti i diskreciji po tom pitanju. Robert joj se činio kao šaljiv, neozbiljan tip, ali čini se da se prevarila.

Sada je primjetila da su već dobrano u zraku, te je smjela odvezati pojas, što bi značilo i da smije telefonirati. Brzo je izvukla mobitel iz torbe i odabrala već napamet poznati broj.

„Mama?" progovori slomljenim glasom, a u očima joj se istog trenutka nakupe suze.

Nedostajala joj je mama iz sveg srca. Bilo je toliko riječi, poljubaca i zagrljaja koje joj nije uputila, a trebala je. A sada, pitanje je hoće li imati priliku učiniti to.

***

(Znam i sama da je nastavak kratak i grozno napisan, ali danas sam toliko izmorena da jednostavno nemam snage za ništa bolje.  Idućih dana ću se potruditi da objavim što više nastavaka jer 5.kreće škola, a pošto krećem u srednju vjerovatno od uzbuđena neću moći ništa, a kamoli pisati xd

Ne zaboravite glasati na ovaj i zadnje dijelove ako niste, a nastavak ide uskoroo...<3)