Odabrana

18

„Hvala ti dijete." nasmješeno se zahvali niska, začešljana bakica Leyli, na što joj ova uzvrati osmijehom.

„Nema na čemu, tu sam da vam pomognem." toplo odvrati, te se udalji od bakice kojoj je upravo pomogla preći cestu.

Dok je čekala zeleno svijetlo na semaforu da se vrati k Isaacu, skužila je i Claru koja je upravo pristigla. Prelazeći preko pješačkog prelaza, razmišljala je o tome kako je Arthur upravu. Zbilja se osjećala bolje, snažnije, toplije odkako je provela jutro pomažući ljudima. Tu zapravo nisu bile potrebne nikakve moći, već jednostavni znaci pažnje koje svatko može učiniti.

Kupiti dječaku kojemu je ispao sladoled još jedan, pomoći starijim ljudima preći cestu, pokazati djevojci koja očajno misli da ju je dečko pustio da izvisi, da je on zapravo čeka, samo na drugom kraju fontane.

Što se tiče ovoga zadnjega, usput je saznala još jednu zanimljivost o sebi kao Odabranoj. Može čitati tuđe misli ukoliko su one veoma glasne, to jest osoba o njima razmišlja svim svojim umom.

„Hej Clara!" veselo pozdravi Leyla te je nakratko zagrli. „Nešto nas trebaš?"

„Ne, samo sam došla vidjeti što radite." promrmlja sa lažnim osmjehom od uha do uha i pritom obgrli Isaaca rukom oko struka. On se na trenutak ukoči, skrenuvši pogled sa Leyle. Ne uzvrati Clari zagrljaj.

„Aham, pa što mislite da odemo na piće? Mislim da je ovo bilo dovoljno za danas, osjećam se puno bolje." Leyla pljesne rukama postavljajući pitanje i pritom zanemari ružni osjećaj u prsima koji ju je stegao na prizor kako Clara grli Isaaca,a on se ne buni.

Ponovno si je ponavljala da nema biti na što ljubomorna jer on nije njezin iako ona želi da bude. Osjećaj u prsima ju je sprečavao da diše. Iako joj je Clara bila simpatična i užasno draga, sada joj je željela počupati svu kosu s glave. Skloniti te ruke sa njegovog struka i poljubiti ga, kako bi svima dokazala da je njezin.

Misli su joj zvučale poput sebičnog, razmaženog djeteta, ali si nije mogla pomoći.

Skoncentrirala se na hodanje do ogromnog kafića prekoputa, kako se ne bi spotakla i osramotila ispred ovolikog naroda. A i morala si je napominjati da diše, jer joj je to sada predstavljalo velik problem.

*

Nekoliko sati kasnije, kada se sumrak već polako spustio nad svjetlećim gradom, Clara, Isaac i Leyla su se vraćali iz kafića, smijući se toliko glasno da su se ulice orile.

Unatoč Leylinim negativnim osjećajima, dan im je proletio u trenu, u oblaku zabave. Toliko su se zabavljali, pričali viceve i prisjećali se događaja iz djetinjstva da su sati jednostavno proletjeli pored njih.

A njezinu sreću je povećavala i činjenica da se nije ponovio nijedan „ispad" između Clare i Anthonya. Ali joj je postalo jasno da Clara očito ima neke osjećaje za Isaaca, samo se pitala u kojem razmjeru i da li i on osjeća isto prema njoj.

Upravo su se smijali Isaacovoj priči o tome kako je jednom upao u blato i takav izašao pred očeve poslovne partnere, kada su prošli pored jedne uske, slijepe uličice. Nije znala što ju je natjeralo da pogleda, vjerovatno instikt, ali kada je usmjerila pogled tamo osmijeh joj je nestao sa lica.

U uličici obloženoj prljavo crvenim ciglama i neuspjelim grafitima, stojao je demon, crnih očiju usijanih od mržnje. Držao je zgrčeni dlan u zraku okrenut prema nekom dječaku od otprilike dvanaest godina. Dječak je bio pribijen uza zid, oko dva metra iznad zemlje gušeći se. Demon je bio toliko zauzet mučenjem tog dječaka da nije primjetio niti osjetio Odabranu na svega nekoliko metara od njega.