Odabrana

14

Jedno pitanje joj je ostalo visjelo nad glavom.

Što da uradi?

Poželjela je zaplakati rastrgnuta između dviju strana, a vremena nije bilo.

Uostalom, Arthurova i Isaacova zadaća je da ju štite, jer zašto bi se, u suprotnom, tako brižno ponašali? A ona im najbolje može pomoći ako ode.

Čak i prije nego je završila tu misao, uhvatila se kako ulazi u taj prolaz i povlači ogromnu crvenu polugu. Dok se zid vraćao na svoje mjesto, brzo je potrčala ususret mračnom tunelu ispred sebe.

Taj isti je bio dosta nizak, te je ona sa svojih 170 cm visine morala paziti kako ne bi pokupila svu paučinu sa stropa. A nje je bilo dosta puno. Kako je zalazila dublje, mrak je postajao sve gušći, te se ubrzo morala oslanjati od zid kako se ne bi zapetljala od vlastite noge i pala.

Nakon desetak metara tapkanja u potpunom mraku, zapitala se što to radi. Nije ih mogla samo tako ostaviti, pa oni su se trudili oko nje, činili sve kako bi se ona osjećala ugodnije! Nije ih mogla ovako iznevjeriti i pobjeći. Nije to mogla učiniti ni Atrhuru, ni Clari... ni Isaacu. Pogotovo njemu. Što je uostalom bilo najgore što joj se može dogoditi?

Na peti se okrenula, shvativši da će vraćanje istim putem uzeti mnogo vremena kojeg si nisu mogli priuštiti. Zatvorila je oči, ponavljajući onaj proces o koejmu je znala sve napamet. Uz maleni drhtaj koji ju je protresao, shvatila je da se uspjela dematerijalizirati.

S otvaranjem očiju ju je dočekao krajnje strašan prizor. Demoni u ljudskom obliku, sa očima crnim poput ugljena, nasrtali su u desecima. Stotinama. Bilo ih je nepregledno puno, a dolazili su iz svih smjerova, iskačući iz grmlja i dematerijalizirajući se svukuda.

U moru demona, primjetila ih je sve troje. Raštrkani, krvavih usnica i noseva, očajno su se borili sa nekoliko demona u isto vrijeme, zadajući udarce na sve moguće načine unatoč tome da su ih mnogo više primali nego zadavali.

Ali kada je ona dospjela na mjesto zbivanja, što je bila livada iza drvene kućice, svi su demoni u jednom trenutku zastali okrenuvši se prema njoj. Zadrhtala je znajući da su svi zbog nje tu, jer u isto vrijeme kada su je osjetili, pohrlili su na nju. Svi do jednog. Pa, barem je pripomogla njima, a sebe bacila u propast.

Pa dobro, nema mjesta za strah. Nije kao da stotinjak demona sa luđačkim pogledom u ionako ludim očima juri na tebe. Samo opušteno.

Duboko je udahnula, u trenu se prisjetivši svih pravila borilačkih vještina, jer je kao mala, u vrlo čudnoj fazi, trenirala boks. Izdahnuvši, podigla je nogu zadajući veoma brz i iznenadan udarac prvom demonu, ravno u trbuh. Element iznenađenja ga je oborio na pod, a ona je znala da to nije ni upola onome što može.

Nastavila je zadavati udarce, boreći se šakama i nogama protiv demona koji su je sve više okruživali. Krajem oka je primjetila da se Arthur, Clara i Isaac bore sa ostatkom, sprečavajući ih da dopru do nje. Pa sada je definitivno razumjela zašto joj je Arthur ranije rekao da bježi.

U zraku se osjećao miris borbe u punom žaru, vonj znoja i krvi, a ona demonska je naročito zaudarala. Crne boje, prskala ju je skoro svaki put kada bi nekom demonu razbila nos. Sljepljene kose, krvavog lica i bolnih šaka, sve se brže okretala, naizmjenice zadajući udarce demonima oko sebe. Ali ona je bila izvan forme, a njih previše.

Demon kojeg nije primjetila, približio joj se dovoljno blizu da je grubim udarcem noge u leđa obori na tlo. Zajaukala je, u isto vrijeme se okrećući se na leđa i pokušavajući nogom odgnurnuti tog istog demona koji je nemilosrdno nasrtao na nju.