U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

20.POGLAVLJE -"Njene oči..."

Jordan P.o.V.

Sjedim za radnim stolom u svom uredu u svom stanu rješavajući papirologiju koja mi se u zadnje vrijeme nagomilala. Toliko sam bio udubljen u ono što radim da nisam primjetio kada je Max ušao u ured.

"Buraz, pa ja sjedim tu već 15 minuta, a ti ništa." trznuo sam se na njegove riječi i tek tada shvatio da je on u sobi. "Šta stvarno?! Nisam primjetio. Usredotočio sam se na papirologiju." pokušao sam nekako opravdati svoj postupak.

"Uopće me ne čudi." "Kako to misliš?" bio sam zbunjen njegovim komentarom. "Pa da ti misli ne bježe i da na vrijeme odrađuješ svoj posao sada nebi imao problema i toliko toga za riješiti." obrazložio je svoju rečenicu.

"Kako ti znaš da mi misli bježe?" želio sam da mi pojasni. "Brate ja sve znam. Znam da ti je neka djevojka pomutila pamet. Samo što još ne znam koja." odgovorio mi je smješeći se. Kratko sam zašutio i pustio da mi ta informacija dođe do mozga.

Pred moji se očima odmah pojavila slika one duge medeno plave kose i onih predivnih zelenih očiju. Dlanovi su me zasvrbjeli od požude jer sam je u tom trenutku toliko prokleto želio u svom naručju. Kada sam shvatio koliko je zapravo u pravu nasmijao sam se iz srca.

Ta mi je djevojka pomutila pamet.

Sve što želim je držati je u svojim rukama, osjetiti njene pune usnice i dovjeka gledati u te predivne oči koje kriju sve boje svemira. "U pravu si brate, potpuno si u pravu." na moje se priznanje i ona nasmijao.

"Nego buraz, šta radiš za vikend?" upitao me s još većim osmjehom na licu. "Mislim da sam slobodan. Zašto?" bio sam pomalo zbunjen. Njegov je osmjeh sada bio ogroma, a dobro raspoloženje se udvostručilo.

Polako je ustao i zaputio se prema vrazima,ali prije nego li je izašao dodao je: "Savršeno. Imam ja ideju." te nestao iza velikih drvenih vrata prije nego sam išta uspio reči.

Elena P.o.V.

Kad sam nakon duge šetnje uspjela stići do stana bila sam sva promrzla. Vruća kupka je pomogla da se ugrijem, ali ne u potpunosti. Nakon što sam obukla nešto udobniju odjeću i skuhala si šalicu čaja da me ugrije još malo, sjela sam na prozorsku dasku i promatrala grad.

Ispijajući čaj u tišini, promatrala sam kako se ljudi i dalje užurbano kreću ulicama grada bez obzira na to što je noć. Život ovdje nikad ne prestaje.

Razmišljala sam. Iskreno, ovo me razmišljanje probudilo. Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Neću se više bojati, neću živjeti u prošlosti ma koliko god ona živjela u meni. Vrijeme je da se pobrinem za sebe.

Zaboravit ću na sve i okrenuti se poslu u bolnici. Neću se bojati upoznavanja novih ljudi i sigurno neću dopustiti da me više itko ponižava ili iskorištava. Dosta je. Ovdje podvlaćim crtu i stavljam točku. Od sutra će ljudi upoznati novu mene.

(***)

Sjedila sam tako u tišini sve dok ju zvonjava mog mobitela nije prekinula. Polako sma ustala i prišla stolu na kojem je lezao moj mobitel. Pogledavši na ekran ugledala sam ime od kojeg su mi u trbuhu odmah zaigrali leptirici.

'Jordan'

Polako sam primila mobitel te se, duboko udahnuvši, javila: "Halo?" "Elena, smetam li?" začuvši glas s druge strane moje je tijelo zadrhtalo.

"Ne smetaš." odgovorila sam smješeći se. "Trebaš li nešto?" dodala sam.

Kratko je šutio, a onda me svojim odgovorom u potpunosti šokirao: "Tebe."

Nisam znala što mu odgovoriti. Oni leptirići koji su plesali u mom trbuhu narasli su u nešto veće. U cijeli zoološki vrt. Srce mi je brže zakucalo i dlanovi se počeli znojiti. "Mene... Zašto?" upitala sam ga drhtavim i tihim glasom misleći da me neće čuti, ali je.

"Danas te nisam vidio. Nedostajala si mi." Moje su noge doslovno izgubile stabilnost. Sva sreća pa sam bila blizu kreveta da sjednem jer bi u suprotnom pala na pod. "Elena, jesi tu?" "Da... Jesam. Ne znam šta bi ti rekla, iznenadio si me." jedva sam nekako uspjela sloziti rečenicu od nervoze i uzbuđenosti koje sam u tom trenutku osjećala.

"Nisam ni očekivao. Samo sam htio čuti tvoj glas." Na ovo je moje srce jos vise podivljalo. "Drago mi je da si nazvao. Trebao mi je razgovor." "Je li sve u redu?" upitao me s vidnom zabrinutošću u glasu. "Sada je." odgovorila sam, sama se sebi smješeći.

"Ako se nešto desilo, želim da znaš da meni sve možeš reči." "Hvala ti. Vjeruj mi da ću se sjetiti ovog ako mi budeš potreban." dodala sam.

"Znaš razmišljao sam i..." zastao je "želio bih te odvesti na večeru." ostala sam zatečena. "Amm... Može." odgovorila sam smješeći se, iako ne znam zašto. Nekako sam očekivala nešto ovako, ali opet ne mogu opisat osjećaj iznenađenosti koji sam imala.

"Odlično, šta kažeš na subotu?" pitao je veselo. "Subota?! Ne mogu u subotu. Može nedjelja?" bilo mi je krivo. "Naravno da može. Zauzeta si u subotu?" želio je znati razlog. Bilo me malo strah odgovoriti mu, ali nisam zeljela lagati.

"Obećala sam prijateljici da ću izaći s njom." "Ahaa..." bilo je sve što je rekao. Bože kako li sam se samo glupo osjećala. Nadam se da ga nisam povrijedila. "Nema problema. Onda se vidimo u nedjelju. Pokupit ću te u sedam. Može?"

"Naravno." potvrdila sam odgovor. "Onda laku noć, Elena" rekao je toplim i tihim glasom od kojeg mi se cijelo tijelo protreslo. "Laku noć, Jordane. Ljepo spavaj i..." nekako sam se zaustavila da ne kazem do kraja, ali on je ipak shvatio da sam nešto htjela dodati.

"Ii?" pitao je. "Ma nema veze. Zaboravi." odgovorila sam. "Reci mi. Zelim znati." bas je zapeo za to da mu kažem. Najprije sam se nasmijala, a onda odgovorila: "Lijepo spavaj i... mene sanjaj." Iste sam sekunde s druge strane začula smjeh, a ubrzo i njegov glas: "Vjeruj mi da hoću."

Odmah nakon toga je poklopio tako da ništa više nisam uspjela reči. Ostavila sam mobitel na punjenju te se zavukla u svoj topli krevet. Razmišljala sam o Jordanu i o pozivu na večeru. Te sam tako razmišljajući o njemu i onome što se događa između nas, vrlo brzo utonula u dubok san.