U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

32.POGLAVLJE - "Elena tebe..."

*sutradan*

Jordan P.o.V.

Sjedim u svojem uredu razmišljajući o njoj. Nema je. Nije dolazila na posao, nema je u stanu, ne javlja se na mobitel... Kao da je u crnu zemlju propala. Nigdje je nema. Što joj se desilo?! Bio sam uvjeren da nešto nije u redu. Ona nebi samo tako nestala. Odlučio sam prošetati po bolnici samo da ju na kratko izbacim iz misli.

Hodajući dugim hodnicima od sobe do sobe i dalje mi je samo ona bila u mislima. Sve dok me iz tih misli nije probudio zvuk pjesme. Pjesme kojoj ne razumijem riječi, ali tako mi je poznata. Kao da sam je negdje već čuo. Dopirala je iz prostorije u kojoj se drže plahte i ručnici.

Polako sam se približio vratima i pošto su već bila malo otvorena samo sam ih pogurnuo kako bi se jače otvorila. Odmah sam prepoznao figuru koja je stajala ispred mene okrenuta ledima. Stajala je tako slažući plahte i pjevušeći tu pjesmu.

Gledao sam je kratko,a onda opet osjetio kako me svrbe dlanovi. Tiho sam joj prišao i spustio ruke na njen struk. Na moj se dodir njeno tijelo zgrčilo,postala je napeta, kao da... kao da se boji. Nije dugo čekala da se predstavim već se sljedecoj sekundi zarotirala.

Osjetio sam tupi udarac njene šake na mom licu. Od udaraca sam zateturao. Pogledavši u nju vidio sam kako je raširile oči i ruke stavila preko svojih usta. Bila je iznenadena. "Jordane?!" uskliknula je, "Isuse Bože, jesi dobro?"

Prišla mi je hvatajući me za ruku "Oprosti, mislila sam da si neko drugi. Oprosti Jordane." stavila je ruku na moj obraz gdje me je prije koju sekundu udarila. Nasmijao sam se "Dobro je Elena." Na njenom licu se nije pojavio osmjeh, bilo joj je žao. Vidio sam to u njenim očima.

"Znaš nisam baš navikao da me cure tuku kad ih tako zagrlim." pokušavao sam joj izmamiti osmjeh na lice. Ali jedina reakcija koju sam dobio bila je širenje njenih zjenica. Ništa nije rekla već me samo ljutito gledala. "Cure?!" progovorila je pitajući više za sebe.

Nisam znao šta joj nije jasno. Bas kada sam otvorio usta kako bi ju pitao što je bilo, ona je opet progovorila: "Množina ha?! Znaći bilo ih je puno?!" osjetio sam neku dozu bjesa u njenom glasu. Tek sam tada shvatio zašto to govori.

Bila je ljubomorna.

Elena P.o.V

"Ljubomorna si?!" rekao je s onim dobro poznatim smješkom na licu. Kako se moze smješiti dok mene tu bijes izjeda. "Ja... nisam... ljubomorna." govorila sam isprekidano. Nasmijao se opet.

Bilo mi je dosta. Nisam ga željela više gledati. Pokušala sam ga zaobići i izaći iz prostorije, ali me uhvatio za ruku u povukao prema sebi. Istog sam se trena sudarila s njegovim snažnim prsima.

Omotao je ruke oko mene i stegnuo ih kako mu nebi pobjegla. Pogledala sam u njegovo lice na kojem je još uvijek bio onaj osmjeh. "Pusti me." prosiktala sam bijesno. "Nikad." zastao je pa dodao "Te su cure moja prošlost Elena, a ti, ti si moja sadašnjost." gledala sam u njegove oči u kojima se pojavila ona iskra što joj ne mogu dokućiti značenje.

"Ne vjerujem ti. Pusti me." opet sam prosiktala. U sljedećem sam trenutku osjetila njegove usne na mojima. Taj slatki poljubac koji mi je tako prokleto nedostajao.

Najprije sam se opirala,a onda se u potpunosti prepuatila poljupcu. Odjedno je odvojio naše usne, ali nam spojio čela. "Elena tebe volim. One su nebitne."

Moje je tijelo zadrhtalo od njegovih riječi. Trnci su prošli mojim tijelom od glave do pete. Srce mi je brže zakucalo, a disanje postalo teže. 'Jeli on to meni upravo rekao da me... voli?! ' odzvanjalo je u mojoj glavi kao crkvena zvona.

Znate onaj osjećaj kad izgubite tlo pod nogama ili kad vam srce toliko lupa da mislite da će vam iskočiti iz prsa?! Eh, upravo tako se i ja sada osjećam. Nepomičćno stojim u njegovom zagrljaju dok mi se te tri riječi neprestano vrte u glavi: 'Elena tebe volim'.

Naši su pogledi bili zaključani. Ne treptajući sam gledala u njegove oči promatrajuči taj neobični sjaj kojeg imaju. Jesu li njegove riječi istinite?! Jesu li ti osjećaji koje je izjavio istiniti?! Jeli me lagao?! Milijun pitanja, a nema odgovora.

"Elena?!" Tek sam se onda trznula iz misli. "Nećeš mi ništa reči?" njegov je glas bio hrapav, dubok, kao da skriva neku napetost, isčekivanje. Kratko sam šutila. "Jesi ozbiljan?" uspjela sam nekako prevaliti preko usna. Na njegovu se licu pojavio ogroman osmjeh. "Nikad nisam bio sgurniji." glas mu je sada odavao neku dozu uzbuđenosti.

Svoje je dlanove sada prebacio na moje obraze i gledajući me u oči dodao: "Nikad u životu nisam osjećao nešto ovako prema bilo kojoj djevojci. S tobom osjećam se kao da je cijeli svijet moj. Kad te nema prokleto mi nedostaješ. Ne ljubiti tvoje usne za mene je prokletstvo."

U mojoj glavi više nije bilo zbunjenosti. Sve što sam do tada mislila da osjećam bila je varka. Tek sam sada shvatila. Ruke sam ovila oko njegova vrata povlačeći ga u dug i strastven poljubac. Kada samo se napokon razdvojili, teško dišući, sam rekla: "Sve moje sumnje sada su nestale." zastala sam i pogledavši ga u oči dodala, "Volim te, Jordane."

Automatski je svoje usne opet obrušio na moje te me kratko poljubio. Rukama me zagrlio i zavrtio. Smijali smo se, oboje. Nikad u životu nisam bila ovoliko sretna. Osjećaj radosti širio se mojim tijelom. Osjećala sam da je moje srce tako veliko da bi moglo eksplodirati u mojim prsima.

Odjednom se zaustavio i spustivši me primio moja ramena. "Elena..." zastao je "...hoćeš li biti moja djevojka?" "Naravno." Zagrlili smo se. Proveli smo jos nekih 10-ak minuta u toj prostoriji kada smo začuli kako sestra trči hodnikom i trazi Jordana.

Jordan je istrčao van, a ja za njim. "Doktore... vaš brat." govorila je isprekidano pokušavajući uhvatiti dah. "Što s Maxom?!" uplašeno je progovorio.

"Dovezen je u kritičnom stanju. Netko, netko ga je pretukao..." nije stigla dovršiti rečenicu jer je Jordan već trčao hodnikom do hitne. A ja za njim...