U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

7.POGLAVLJE - "Subota & čokoladni kolač"

Savršeno subotnje jutro uz još savršeniji izlazak ovog jesenskog sunca. Svijetle sunčeve zrake kroz prozor dopiru do mog kreveta. Polako otvaram oči. Subota je, što znaći da danas ne radim. Odlučila sam dan posvetiti sebi. Običi grad, kupiti nešto hrane, dobro se odmoriti i uživati. Polako ustajem te se uputim na jedno jutarnje tuširanje. Nakon tuširanja i doručka odlučim otići do obližnje trgovine po namirnice.

(***)

Ulazim u trgovinu te uzimam košaricu. Već nakon par minuta moja je košarica bila puna. Mlijeko, jaja, sir, čokolada, malo povrća i nešto mesa, rum, maslac, kruh, sok, kava... Kupivši sve što mi je potrebno uputim se prema stanu. Ulazim u lift u kojem već stoji djevojka duge smeđe kose. Pošto su mi ruke pune zamolim ju da pritisne 4.kat, što ona i učini. "Živiš ovdje?" upita me djevojka. "Da, a ti?" odvratim. "Živim ovdje s dečkom. Pa,ja sam Emily." "Elena, drago mi je." Vrata lifta se otvoriše te iziđem van, ali prije nego li su se vrata zatvorila Emily mi dovikne "Bilo mi je drago, Elena." "I meni." odgovorim joj sa smješkom.

Ulazim u svoj stan te namirnice ostavljam u kuhinji. Nakon što sam sve stavila na svoje mjesto uzmem ono mlijeko, jaja, čokoladu, rum, brašno i još poneke namirnice te počnem raditi kolač. Volim raditi kolače, to me opušta, a i majka me nauclčila. Razlog zašto ih radim je taj što me pečenje podsjeća na nju, na trenutke u kojim me učila raditi kolače. Nakon što sam završila mamin poznati čokoladni kolač, ostavim ga u hladnjaku te odlučim izaći.

(***)

Sećem kroz Central park razgledavajući prirodu i ljude. Svakim mojim korakom ispod mojih nogu zašušti lišće koje se odavno već odmara na tlu. Kad napokon pronađem slobodnu klupicu u blizini čistine na kojoj su se roditelji igrali sa svojom djecom i ljubimcima, sjednem da malo odahnem. Promatrajući ljude za oko mi zapadne poznata muška figura koja se igra s velikim haskijem. Nakon sto sam malo bolje pogledala shvatila sam tko je to. Mislim da bi bilo bolje da krenem prije nego li me primjeti. Ali baš kada sam ustala i krenula u suprotnom smjeru zazvao je moje ime. "Elenaa..." Prekasno. Proketo je prekasno. Okrenuvši se susretnem se s njegovim božanskim osmjehom.

"Otkud ti ovdje?" upita me sav uspuhan od trčanja. "Razgledavam grad." odgovorim mu na što se on nasmije. Odjednom se oko mojih nogu počne maziti veliki haski. Nasmijem se na njegovu gestu te ga pomazim.

"Zove se Ben." kaže Jordan dok rukom prolazim kroz Benovu dlaku. "Predivan je." "Naravno kad je na vlasnika." nasmijem se na njegovu izjavu, ali pošto nije mogao vidjeti moju reakciju odlučim ga malo zazati. "Stvarno?! Kojeg?! Gdje je?!" Prvo me pogleda zbunjeno, ali čim shvati moje zadirkivanje pukne se smijati, a i ja zajedno s njim. "Želiš li na kavu i kolač?" upita me nakon što se prestanemo smijati. "Amm, pa... ne znam." "Ajde ja častim, moraš sa mnom." počne me nagovarati.

Prvo se počnem malo premišljati, a onda se dosjetim "Imam je bolju ideju." "Kakvu?!" upita me sada još više zbunjen. "Samo dođi sa mnom." Uputivši se zajedno prema mom stanu, polako hodajući, razgovarali smo. Napokon usavši u stan pustim Jordana i Bena da uđu. "Sjednite se za stol, sad cu ja." Dok oni sjedaju za stol ja iz hladnjaka izvadim kolač kojeg sam napravila ranije te ga poslužim pred Jordana. Serviravši svakom krišku, pružim mu da kuša.

"Woow, ovo je.... Woow." iznenađeno mi govori, jos uvijek punih usta. "Ti si ovo radila?" "Jesam." "Stvarno sam iznenađen. Gdje si samo naučila raditi ovakve kolače?" upita me. Ovim me pitanjem podsjetio na majku. Suza mi je zaigrala u oku na sam podsjetnik na nju. Brzo se sabravši odgovorim mu "Mama me naučila. To je bio njen recept." "Bio?" upita me zbunjeno. Pogledavši ga u oči dodam, "Umrla je prije godinu dana." "Jao, oprosti. Da sam znao ne bih..." ne dozvolivši mu da nastavi, prekinem ga "U redu je." Na njegovom se licu pojavi veliki osmjeh, a uz njega i one neodoljive jamice na njegovim obrazima. "Iskreno ovo je najbolji čokoladni kolač kojeg sam ikad jeo." Nasmijem se na njegov pokušaj da me razveseli. "Ne laži. Nije tako dobar." "Ko?! Ja?! Nikad!!" praveći se da ne zna o ćemu govorim nasmije se još jednom. "Ozbiljno." doda prije nego što stavi posljednji zalogaj ovog slasnog kolača u usta, te se i ja nasmijem zajedno s njim. Ovaj me čovjek stvarno usrećuje. 😄