U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

34.POGLAVLJE - "U njegovom krilu..."

Jordan P.o.V.

Neopisiva bol mi se pojavila u prsima. Bol ne kao zdravstvena tegoba, već on duševna. Boli me srce bog nje. Bol zbog saznanja što je sve proživjela. Djevojka što trenutno leži u mom zagrljaju imala je tako bolan život i bila je tako snažna da je potpuno sama prebrodila sve. I iako ju je ta prošlost opet stigla nakon što je pobjegla od nje, ona se i dalje bori. Ona je pravi borac. Moj borac. Nikad ju neću napustiti. Nikad neću dozvoliti da joj se nesto dogodi. Previše mi znaći. Uništilo bi me to.

Rukama sam i dalje pritiskao njeno tijelo uz moje dok sam dlanovima mazio njena leđa. Glavu sam naslonio na njenu i upijao miris njene kose što je mirisala na kokos. Istovremeno sam se plašio i osjećao tako svemoćno. Držeći je u svom naručju imao sam osjećaj kao da je cijeli svijet u mojim rukama. Kao da je sve moguće. Mislim da takvo što više nikad neću pronaći.

"Elena, morali bi..." nisam uspio dovršiti kad me on prekinula, "Ajme oprosti. Žao mi je." Isprićavala se dok se polako odvajala od mene. "U redu je. Ja sad idem, a ti dođi kod mene u ured kad ti završi smjena. Odvest ću te kući."

Kratko me gledala u oči, a onda otvorila usta kako bi se požalila na moju odluku, ali nisam joj dozvolio. "Ne želim prigovore. Molim te, Elena. Ne mogu te pustiti samu doma, pogotovo sad kad znam za onog manijaka." Samo je kimnula glavom. Ostavio sam kratki poljubac na njenom čelu i zaputio se prema ordinaciji.

(***)

Elena P.o.V.

Nakon što mi je završila smjena pokupila sam svoje stvari i zaputila se prema Jordanovom uredu. Polako sam se liftom uspela do posljednjem kata. Izlazim iz lifta i vec sam se nakon par koraka našla pred njegovim vratima.

Pokucala sam i čim sam začula odgovor ušla sam unutra. Jordan je sjedio za radnim stolom pisajući nešto na računalu. "Završila mi je smjena." progovorila sam kada sam zaobišla stol i prišla mu.

Pogled je usmjerio prema meni te nasmješivši se, dohvatio moju ruku i povukao me. Istog sam se trna našla na njegovu krilu s rukama oko njegova vrata. "Nedostajala si mi." progovorio je dubokim glasom sa smješkom na licu. "Nismo se vidjeli od jutros." odgovorila sam pomalo sarkastično.

"Meni je to cijela vjećnost." Nasmijala sam se na njegovo obrazloženje. Ali moj su smjeh prekinule njegove usne kad su se spustile na moje. Mislim da je pronašao način kako me ušutkati.

Nakon što smo prekinuli poljubac opet je progovorio. "Šta kažeš na to večeras prespavaš kod mene?" Ostala sam iznenadena. "Ne Jordane. Mogu otići kući." nisam htjela komplicirati stvari, ali bio je uporan: "Molim te. Ako ti ideš doma idem i ja s tobom, a to znači da ćemo spavat u istoj sobi. A kod mene ako poželiš možeš dobiti svoju sobu."

Mogu reči da zna biti uvjerljiv. Nasmijala sam se opet jer sam tako jednostavno pristala na to. "Ajde idemo." ustala sam s njegova krila povlačeći ga za ruku.

Filip P.o.V.

Stojim pored hotelskog prozora, gledam u daljinu i proklinjem dan kad je Elena ušla u moj život. Odjednom začujem kucanje na vratima hotela. Nakon mog kratkog 'uđi' u sobu ulazi mlada djevojka duge crne kose. "Poslao me doktor da vam previjem lice." progovorila je zlobnim glasom. Da dobro je ste čuli. Previje lice. Onog dana kada sam se pojavio u Eleninom stanu i ona me zalila vrućom vodom zavrsio sam u bolnici.

*FLASHBACK*

"Napravili smo sve što smo mogli." bile su doktorove riječi prije nego što sam ugledao svoj odraz u ogledalu. Lice mi je bilo crveno i nateceno zbog opekline. A na desnom obrazu imao sam veliki ožiljak.

"Morali smo odstraniti dio kože kako nebi imali problema poslje. Sve što će ostati od tog zahvata je podosta veliki ožiljak." Imao sam potrebu porazbijati cijelu sobu, ali nisam mogao ustati iz kreveta. U glavi sam psovao i proklinjao sve žive jer nisam mogao reči ni riječ.

Na svaki maleni pokret lice bi me zaboljelo, a ta neopisiva bol prolazila bi mojim tijelom sve do nožnih prstiju. Prokleta bila Elena. Osvetit ću ti se. Za sve.

*END OF FLASHBACK*

Sjedio sam na krevetu dok mi je na lice stavljala kremu. Bila je gruba. Nije je bilo briga boli li me, ali koliko me zapravo boljelo nisam pokazivao. "Mogla bi biti nježnija?!" Prostreljala me pogledom: "Misliš da me briga."

"Vidim da nisi tu svojom voljom." zadirkivao sam. "Logično." odbrusila je. "Zašto?" zanimalo me. "Na uvijetnoj sam. Dobrotvorni rad." bila je hladna. Ovo nisam očekivao, "A šta kažeš da to promjenimo?!"

"Kako?" zanimalo ju je. "Znaš..." namignuo sam joj i već u sljedećoj sekundi osjetio jaku bol na lijevom obrazu. Ošamarila me. "Ja nisam ku*va. Zaboravi." Pokupila je svoje stvari i krenula prema izlazu.

A onda mi je na pamet pala ideja. Jedna savršena ideja. "Čekaj." zastala je, "Šta je?!" bila je drska. Sviđa mi se to. "Imam posao za tebe." Kratko se dvoumila,a onda se nasmijala "Da čujem..."