U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

15.POGLAVLJE -"Ne želim..."

Jordan P.o.V.

Neuravnoteženi su uzdazi ispunili sobu. Oboje smo disali duboko pokušavajući uhvatiti dah. Gledao sam u te njene predivne oči toliko dugo da sam se već i izgubio u njima. Njen je pogled isijavao zbunjenosću.

Znao sam da je boli to sto sam prekinuo poljubac, znao sam da želi znati razlog, isto tako sam znao i da ga ni ona, ni ja nismo željeli zaustaviti, ali...

"Elena..." izgovorivši njeno ime podigao sam se i sjeo pored nje naslonivsi svoja leda na naslon kreveta. Svojim je pogledom pratila moj svaki pokret. "Elena, nemoj se ljutiti. Nemoj misliti da si nešto krivo napravila, jer... nisi. Ja... žao mi je što sam prekinuo poljubac, jer vjeruj mi, to je zadnje što sam htio."

Dok sam govorio i ona se polako uspravila i sjela pored mene, tako da smo se sada gledali oči u oči. "Zašto onda??" pitala me tihim glasićem od kojeg mi je cijelo tijelo zatitralo.

"Zato što ne želim upropastiti ovo što imamo. Ne želim te povrijediti, ja... Ne mogu ti opisati kako se osjećam trenutno. Toliko toga želim s tobom, toliko je emocija izmješano u mojoj glavi. I taj poljubac, još ih je dodatno izmješao. Ne mogu ti opisati koliko sam uzivao i... Žao mi je. Sve što mogu je nadati se da me razumiješ i da mi mozeš oprostiti. Molim te, Elena."

Sve sam ovo izgovorio u jednom dahu. Bilo me strah njene reakcije. Po prvi put u životu me strah da svojim djelima ne povrijedim, ili još gore, izgubim nekog.

Gledavši u njene oči sada sam mogao vidjeti onu njenu posebnu iskru. U njenom pogledu više nisi mogao vidjeti zbunjenost jer sada kao da je razjasnila sve svoje probleme. Spustio sam pogled jer nisam više mogao gledati njeno lice. Bilo me nekako sram, boljelo me.

U sljedećem trenutku osjetio sam kako se spušta na moje krilo i jednu ruku spušta na moja prsa dok drugu stavlja ispod moje brade polako ju podižući. Opet sam se susreo s njenim predivnim očima u kojim je svaki čovjek sposoban izgubiti se.

Kada je vidjela da je moj pogled sigurno zaključan s njenim obije je ruke obmotala oko mog vrata, spojeći nam čela. "Razumijem te i ne znaš koliko mi je drago što si tako obziran, ali ne moraš se bojati. Ništa nećeš upropastiti i znam da me nikako neceš povrijediti. Jordane, ti si predivna osoba i ne mogu ti opisati koliko mi je drago što sam te uopznala i što si postao dio mog života. Iako se ne poznajemo dugo, ja imam osjećaj kao da to traje cijeli život. Nećeš me provrijediti, Jordane. Znam to."

Njene su riječi uzrokovale širenje neke neopisive topline kroz moje tijelo. "Elena, oprosti mi, ja..." nije mi dozvolila da završim, već mi je položivši svoj kažiprst na moje usne dala doznanja da zašutim.

"Previše pričaš. Ne moraš se isprićavati niti mi objašnjavati išta. Samo šuti. Šuti i... Poljubi me." Nisam puno oklijevao. VeĆ su u sljedeĆem trenutku naŠe usne opet bile spojene. Ovoga puta nisam štedio niti jedan atom svoje snage kako bi produbio poljubac. Naše su usne plesale zajedno. Svoje sam ruke položio na donji dio njenih leđa nezaustavljajući poljubac.

Jezikom sam prelazio po njenoj donjoj usni pokušavjući dobiti njeno dopuštenje da produbim poljubac jos više. Kada je lagano otvorila svoje usne iskoristio sam priliku i ubacio jezik u njena usta. Dok je ona svojim prstima mrsila moju kosu, ja sam rukama stiskao njenu stražnjicu privlaćeći je bliže sebi. Kada sam je uspio privući još bliže ispustila je tihi uzdah na mojim usnama što sam ja iskoristio i zagrizao njenu donju usnu.

(***)

Zamišljeno sam gledao kroz prozor dok je ona spokojno ležala na mojim prsima. Oboje smo bili umorni, iako ne znam od čega. Možda od onih silnih poljubaca.

Bože kako li je samo savršena. Moje su misli letile svuda. Razmišljao sam i prošlosti, o budućnosti, ali opet nekako mi je misli najviše zaokupila ona. Kako je i sama rekla, toliko se kratko poznajemo, a čini se kao da to traje cijeli zivot. U samo nekoliko dana, prema ovoj sam ženi počeo osjećati neke neopisive stvari.

Kad je nema uz mene, prokleto mi nedostaje. Njezin je glas opijum za moje uši, moja osobna droga. Njene oči, koje zrače nekom pozitivnom, ali i uplašenom energijom za mene su svijet u kojem se gubim. Gubim sebe i svoj razum. A njene usne... te meke, nježne, tople, rumene usne. Žudim za njima. Žudim za njihovim okusom. Čak i kad je tu pored mene, ovako sklupčana i potpuno opuštena, nedostaje mi. Iako je u mojem naručju imam osjećaj kao da je negdje drugdje, kao da jos uvijek nije moja.

Pitam se da li ce uopće i biti. Sudbina nam sprema puno toga, i baš zato je u potpunosti nepredvidiva. Ali neću odustati. Neću dopustiti da ju izgubim, da ode. Što god da se desilo, obećajem sebi i njoj, uvijek ću ostati s njom. Jer sam Bog zna da je ovo prvi put u mom životu da ovakve osjećaje gajim prema jednoj ženi.

Toliko sam puta pokušavao pronaći ženu koju ću voljeti i koja će voljeti mene. Ženu koja će biti baš poput nje, anđeo u obliku ljudskog bića. Savršena za mene. Vjerujem da je Bog imao razlog za moje čekanje. I vjerujem da je baš ona taj razlog. Razlog moje sreće.

Dok je moja glava bila zauzeta razmišljnjem o njoj, o nama, ona je spokojno drijemala na mojim prsima. Odjednom se promeškoljila i polako otvorila svoje oči. Podignuvši glavu, svoj pogled spustila najprije na moje usne, nasmijšeći se, a zatim ga podigla do mojih očiju. "Oprosti, zaspala sam. Ni sama ne znam kako." -govorila mi je tiho, pomalo promuklim glasom.

"Nije mi zasmetalo ni u jednoj sekundi." dodao sam na što se ona opet nasmiješila. "Kasno je. Već je vrijeme za večeru. Jesi gladan?" pitala me nakon što je pogledala kroz prozor i ugledala kako se sunce polako spušta iza vrhova zgrada.

"Umirem."